Piše: prof. dr. sci. Marija Lebedina Manzoni

Foto: Bojan Haron Markičević

Svatko ima ideje o sebi, one su nam vrlo važne u svakodnevnom životu. Možemo se doživljavati lijepim, uspješnim, ali i neuspješnim i inferiornim. Ove ideje ne moraju korespondirati s realitetom, ali neosporan je njihov utjecaj na život i ponašanje svakog od nas. Naše mišljenje o sebi nije samo osobno pitanje, ono određuje kakvi ćemo biti prema drugima – prihvaćajući, odbijajući, superiorni, tolerantni, podržavajući, ljubazni, osorni…

Ljudi su bića koja ne mogu živjeti izolirano. Za osjećaj uključenosti i pripadanja važno je svoje ponašanje, stavove, razmišljanja prilagođavati novim situacijama, biti otvoren za različita mišljenja, utjecati na izgrađivanje slike o sebi i shvatiti to kao proces. No ne na štetu drugih već iznalazeći načine da postanemo bolji ljudi. Zvuči li vam ovo utopijski, nedostižno.. ne dajte se obeshrabriti. Pozitivna slika o sebi motivirajuća je, a negativna može dovesti do bijega od sebe, samodestrukcije. Istraživanja pokazuju kako se mladi s pozitivnom slikom o sebi koriste pozitivnim načinima rješavanja životnih problema, a i manja je vjerojatnost da će razviti poremećaje kao što su anksioznost, depresija, delikvencija ili poremećaje prehrane. Hm, dovoljan podatak da nastavimo..?! Često sebi postavljamo neke idealne slike kakvi mislimo da bismo trebali biti. Teško dosižemo takve ideale, pa postajemo nezadovoljni, frustrirani, ponekad čak i agresivni. Zdravo je težiti boljemu, truditi se, ali nerijetko, iscrpljeni od stalne trke prema idealnom, gubimo smisao i veselje svakodnevnoga života. Stati na loptu i prihvatiti realnost nije jednostavno, ali je moguće, poželjno, a nadasve korisno. Svatko ima bezbroj karakteristika koje ga čine osobitim i vrijednim, pa koji kilogram viška, koja dlaka na glavi manjka, ili slabije kulinarske sposobnosti sigurno nisu valjan razlog da se osjećamo loše i odbacimo sami sebe. U protivnome životu nesigurnost, strah, depresivnost postaju naša svakodnevica. One osobine koje nas u vlastitim očima bitno određuju, po čemu smo prepoznatljivi sebi, ali i drugima, čine naš identitet – nacionalni, jezični, politički, kulturni, humanitarni, seksualni, profesionalni, osobni... Naš identitet također je oblikovan kontaktima s drugima, načinom kako gledamo druge i načinom kako drugi gledaju nas. I tu se stvar definitivno komplicira! Jer drugi ljudi s različitim identitetima mogu utjecati na nas. Neki će to doživjeti osobnim dobitkom, mogućnošću razvoja i promjene, a za druge to predstavlja prije svega opasnost, strah, doživljaj ugroženosti. Problem ugroženog identiteta vrlo često srećemo u partnerskim odnosima. Osobe koje nisu do kraja spoznale vlastitu osobnost, nisu prihvatile sebe, nesigurne su u svoj identitet, teško se prilagođavaju u vezama, mogu svaki utjecaj drugoga doživjeti kao ugrožavanje i odustajanje od sebe. „Ako odstupim i mrvicu ja sam gubitnik, slabić“. Današnja kultura življenja nažalost postavljena je po principu – ili sam dobitnik, ili sam gubitnik. Nema dijaloga i uvažavanja argumenata druge osobe. Važno je samo osigurati nadmoć, biti pobjednik, pa i po cijenu odricanja od zdravoga razuma. I tako dolazimo do ključnoga problema, a to je (ne)tolerancija.

Niz istraživanja na populaciji mladih (što naročito zabrinjava) pokazuje da sve više iskazuju diskriminatorne i ekstremističke stavove. Ne toleriraju manjine, ne toleriraju osobe drukčije seksualne orijentacije, vjere, nacije... I na to su, usudila bih se reći, čak i ponosni. Možemo nabrajati situacije u svakodnevnome životu i reći kako često ne uvažavamo da je netko ispred nas (vozači, prepoznajemo li se?), da je bolji od nas (sportski rezultati), marljiviji je (profesori ih više vole i daju im bolje ocjene).
>POTICATI SURADNJU I SOLIDARNOST
Jedno istraživanje provedeno u nas 2015. na srednjoškolcima pokazuje kako jedva 55 posto učenika smatra kako je za državu dobro da u njoj žive osobe različitih religija, rasa i kultura, a tendencija izražavanja ekstremnijih nacionalističkih stavova u neprestanome je porastu. Što to znači? Zatvorimo se i okružimo samo istima, bez doticaja s drugačijima, kao da je riječ o virusu!Gotovo polovica ispitanika vjeruje da je homoseksualnost bolest. Toliko njih zabranilo bi homoseksualcima istupe u javnoj sferi, jer vjeruju da bi to moglo loše utjecati na njih, mlade! Valjda da se ne zaraze. Ne trebaju čuditi enormna netolerancija i netrpeljivost koja buja brižno njegovana od najranije dobi. Upravo ovih dana svjedočimo odobravanju spaljivanja slikovnice o istospolnim obiteljima kao uzročniku svih zala u Hrvatskoj, pa još na dječjem karnevalu.

Ovakvi podaci podupiru ranije navedenu tezu o strahu, nesigurnosti i osjećaju ugroženosti, koji su u korijenu netolerantnosti. Posljedica je potreba za raznim ograničenjima u odnosu na drugačije – tako se brani krhki identitet. Bilo kakvo prihvaćanje, udruživanje s drugačijima tumači se kao ugrožavanje našeg identiteta – prijateljsko, partnersko, nacionalno, izbjeglice, EU…. Zaboravlja se da je interakcija dvosmjerna ulica. Ponešto se gubi, ali istovremeno se dobiva puno. Dobitak je u informaciji, iskustvu, sagledavanju iz perspektive drugačijih, fleksibilnosti koja širi naše horizonte i obogaćuje život svih koji su uključeni.
Isto istraživanje pokazuje kako se relativizira vrijednosni sustav koji bi trebao poticati suradnju, solidarnost i suosjećanje. Čini se da smo mlade zarazili svime što nas odrasle muči – strahovima, skepsom, nesigurnošću. I samo smo korak do zabrana, agresivnosti, mržnje.
Na trenutak budimo iskreni prema sebi. Nerijetko osuđujemo i trudimo se ograničiti druge kako istine o nama, koje vješto skrivamo, ne bi izašle na vidjelo. Neodgovorni traže odgovornost u drugima, promiskuitetni verbalno deklariraju „čistunstvo“, najgori neprijatelji pušača upravo su bivši pušači. U svojoj kliničkoj praksi svjedočila sam paničnoj bojazni roditelja koji, iako za to nema nikakve osnove, u ponašanju vlastite djece „vide“ opasnost za razvoj grijeha koje su i sami u mladenaštvu manifestirali, pa im zato žele oduzeti bilokakvu autonomiju.

>NIJE EGOCENTRIZAM, nego POZITIVIZAM
Kako promijeniti ovaj razarajući trend koji sve više gazi sve pred sobom? Kako pomoći ljudima da prihvate sebe i razumiju one koji su drugačiji? Svi smo na istom putovanju kroz svakodevicu, ali na nama je da izaberemo kako ćemo se na tom putovanju ponašati prema sebi i prema drugima. Umjesto da pokušavamo promijeniti druge kako bismo se sami osjećali bolje, možemo promijeniti sebe. Umjesto da neprestano pridajemo važnost onomu zbog čega se osjećamo loše, okrenimo se onomu zbog čega se osjećamo najbolje, potražimo svoje dobre osobine koje nas osnažuju i čine boljim ljudima. Ovo nije egocentrizam, ovo je pozitivizam. Identitet nije nešto što se ne smije mijenjati, nego nešto što nam omogućava da se mijenjamo, ali i da uvijek ostanemo mi. Izražavamo li ga gnjevom, prezirom, omalovažavanjem, željom da ograničimo druge? Jesu li naša razmišljanja određena razlikama u jeziku, odjeći, boji kože, navikama? Ako je odgovor potvrdan vrijeme je za uzbunu.
Možemo li biti ono što jesmo dopuštajući različitosti i svijetu dopustiti da bude drugačiji, a ostati ono što jesmo? Nadam se da je vaš odgovor da! Osim ako smatramo da nam nije u interesu podržavati ljude koji poštuju tuđa prava i mogu pridonijeti stvaranju pravednijeg i boljeg okruženja, nego želimo poslušne sljedbenike koji ne stavljaju čovjeka u središte. Iako me svakodnevica često demantira, moj optimizam ne dozvoljava mi da prihvatim da smo došli do te točke.•

mladi s pozitivnom slikom o sebi koriste pozitivne načine rješavanja životnih problema

Današnja kultura življenja nažalost je postavljena prema principu – ili sam dobitnik ili sam gubitnik