Kolumna: Tomaž Drozg, izdavač

Nakon gotovo 40 godina rada u medijima, vjerojatno sam posljednji koji se protivi slobodi govora. Ne volim govor mržnje ili oštre riječi, baš koliko dopušta razumna udaljenost od kolega različitog mišljenja. Medij opravdava svoju misiju proporcionalno svojoj širini, što se odnosi i na društvene mreže. Da, društvene mreže su također medij, važan medij.
Vjerojatno bih ih trebao napinjati raznim grubim riječima, jer razumne ljudske riječi očito na njih ne djeluju. Tko ne poznaje pozadinu društvenih mreža, ne zna da se prije svega radi o običnoj sebičnosti. Poziv na neposluh brzo postaje drljača, pogotovo što se tiče zdravlja. Čitanost znači doseg, doseg novac…
Najčešći sinonimi za 'potrčka' su dupelizac, plačljivko, podguzna muha, niškoristi... Naime, potrčki ne izražavaju 'drugačije mišljenje', jer nemaju znanje ili 'zdrav razum' da bi se natjecali s vrhunskim stručnjacima. Smislena rasprava može biti samo između stručnjaka, između ljudi približno istog znanja. Trening mišića protiv vrhunske medicinske profesije dvoboj je bez ikakvog značenja. Kriza virusa Covid-19 nažalost je vrhunsko okruženje za ove vrste.
Prof. dr. Alemka Markotić, prof. dr. Gordan Lauc, prof. dr. Igor Štagljar, prof.dr. sci. Vili Beroš, prof. dr. sci. Igor Rudan, prof. dr. sci. Christian Dörsten, prof. dr. Anders Tegnell, prof. dr. Johan Giesecke, prof. dr. Michal Ryan, mr. sc. Krunoslav Capak, prof. dr. sci. Branko Kolarić i mnogi drugi uložili su desetljeća svog života u studije, profesionalni rad i tijekom epidemije ulažu nadljudske napore u rješavanje krize. A s njima i svi liječnici, medicinske sestre, zaposlenici domova umirovljenika, zdravstveni radnici…, vrijedni poštovanja. Mnogi od njih desetljeća provode pod maskom, što je njihov svakodnevni posao, ili u puno ozbiljnijim oblicima zaštitnih poslova.

A onda se pojavljuju njihovi antipodi, grlati i glasni, uglavnom na znanstvenom području niškoristi. Likovi bez osnovnog medicinskog znanja odjednom sole svima pamet, čak i medicinarima. Upućuje li na to bez spominjanje izvora. Je li to još uvijek sloboda govora, ili je prag onoga što je već prijeđeno kad bi netko trebao tome stati na kraj već prijeđen? Je li to još uvijek sloboda govora, ili prijetnja sigurnosti? Postoji li u nas pretjerana popustljivost prema asocijalnim i emocionalno siromašnim ljudima koji nisu ništa bolji od pijanih vozača? Likovi koji bi tiho bacili bilo koju ugroženu bakicu pod vlak u zamjenu za par lajkova na Facebooku? Volite se influenceri kandidirati za veći prihod od oglasa? Hoće li se oglašivači koji podržavaju ovo okruženje samo probuditi ili ćete ih i dalje zavoditi?
S velikim divljenjem pratim strpljenje predstavnika medicinske struke koji su svoj život posvetili proučavanju, istraživanju, radu „na frontu“, kako bi sve to mogli podnijeti s tako mirnom akademskom distancom. Pomno pratim njihove javne nastupe, nema se što dodati, oduzeti. Stalno komuniciraju profesionalno, razumno, čak i mirno. Naša je jedina dužnost poštivati medicinsku profesiju i slijediti njihove preporuke. Možda ćemo jednog dana uzalud nositi masku ili metar predaleko, ali što ako spriječimo jednu infekciju.
Muscleman, glumica s visokim sadržajem silikona u vlastitom tijelu, kojoj očito ne smeta - maska, naravno, ona zna sve o svemu: epidemiologiji, imunologiji, pedagogiji, poduzetništvu, mikro i makro ekonomiji. Može li ih netko, molim vas, ušutkati? Oglašivači, hoćete li se i dalje oglašavati kod influencera, kod likova koji zagovaraju nepoštivanje hitnih i neophodnih mjera, hoće li Ministarstvo kulture i dalje financijski podržavati i isplaćivati plaće krijumčarima i teoretičarima metafizičke zavjere da mi samo sanjamo virus? Hoćemo li im i dalje dopuštati da nas pokušaju gurnuti pod virusni vlak koji perfidno ubrzavaju?

Covid - 19 je neočekivano udario i pogodio sve. Posebno bolesnike i njihove obitelji, zdravstvene i socijalne radnike, tvrtke, velike i male, školarce. Nalazimo se usred vjerojatno najveće krize od Drugog svjetskog rata. U ožujku, kad nas je virus stvarno pogodio i otrijeznio, nismo ni znali što se stvarno dogodilo, a još manje: što nas čeka! U međuvremenu smo naučili puno, uključujući i medicinu. Ipak, drugi val je tu, napada iz sve snage.
Sad znamo da nije nimalo bezazlen, da narušava zdravlja, urušava zdravstveni sustav, gospodarski život, ljudsku psihu, nekima i zdrav razum. I smrtonosan je, možda tek nešto malo izraženiji od gripe, no ne poznajemo ga i učimo živjeti s njime. Ali bojim se da Covid – 19 nije posljednji sličan problem. Prema okolišu se odnosimo kao slon u staklarni.
Je li SARS-CoV-2 pobjegao iz laboratorija ili su ga potaknuli Kinezi, prenose li ga psi, mravojedi, kukci, rakuni, majmuni…? Je li uopće važno? Covid - 19 ubija: ljude, ekonomiju, društvo, sva dosadašnja pravila igre. Mnoge će stvari morati biti postavljene potpuno iznova. Možda će ovo biti prilika da mnoge stvari učinimo drugačije, bolje.
Maske vjerojatno nitko ne voli, nitko ne voli ni porez, ali mi ih plaćamo. Kad sam prvi put sam stavio masku, stvarno sam je prokleo, ali brzo sam se navikao. Jučer sam s lakoćom propješačio desetak kilometara - pod maskom. ‘Nema drame’, „potrčko“. Danas sam ponovio vježbu, nisam se ugušio, nisam ostao bez zraka, sunčane naočale nisu previše rosile. Imao sam dobar osjećaj da se ponašam odgovorno. I zabrinuto sam promatrao one koji to nisu činili. Morao sam voziti slalom među neznalicama, vjerojatno su čitali vaš blog.
Već mjesecima pozdravljam prijatelje i poznanike 'laktom' i čini mi se da je ovo samo duhovita nadogradnja arhaičnog rukovanja. Mrzim sastanke sa "zumiranjem". I to je ipak bolje nego ništa, iako postoje ljudi bez "boje (glasa), mirisa i okusa". Moji prijatelji i ja navečer malo soliramo. Prije smo za istim stolom priuštili si tatarski, francusku salatu, tartar i bordo za istim stolom. Sad smo razdvojeni, svatko u svome dome, ali svejedno smo pravi prijatelji. Jer znamo da ćemo prije ili kasnije opet sjediti za istim stolom.
Što više vjerujemo struci, to će se prije dogoditi. Što duže zaglavimo s „potrčcima“, to će se kasnije dogoditi.

Šuti, pa molim te: šuti, za dobro svih nas. Pet minuta vašeg friza pod maskom u čistoj tišini najviše je što možete učiniti za nas, posebice za one starije i oslabljenog imuniteta. I neka struka radi svoje. No sljedbenici će vas možda voljeti vidjeti zamaskiranu i tihu. Možete čak i dobiti. Pokušajte i ustrajte barem pola godine.
Na ‘Putu sjećanja i drugarstva’ ovog vikenda prepoznao sam tri vrste ljudi: one koji društvu donose korist dosljednim korištenjem maski, one koji misle da su maske samo za alibi, umjesto ogrlica i narukvica i neznalice koje nije briga za sve oko sebe. Čak i najveći dio njih su pauci u paucima, koji trče poput progonjenih gazela i hrču poput starih konja. Ali to je sitnica u usporedbi s najokrutnijom spoznajom. Djeca još uvijek nemaju maske. Naravno, nisu kriva. U ovom su trenutku roditelji i učitelji odustali jer su im se druge stvari očito činile važnijima. Škola na daljinu nije lijepa, ali uopće nije toliko destruktivna ako roditelji i učitelji više energije posvećuju djeci nego sebi. Štoviše, većina i učenika i profesora spoznali su jednu drugu dimenziju. Sa zoom konferencija, satova nastave, se ne bježi i ne markira. Kad vidite kako djeca i studenti pripremaju svoj ekspoze i ne samo svoje zadatke, kako se urede za sat…
Kriza može biti i prilika da se neke stvari poprave. Kucajte, razmislite i radije osmislite neki sigurni sef - vlak, čekaonicu ili barem fitness. Ako vam je ovo previše, idite u dom ili bolnicu, bit će sretni da imaju mišićavog muškarca koji će im pomoći u lakšem zadatku. Samo nemojte više zagađivati nikakve društvene mreže!
Ako već želite biti korisni pomognite im, budite na usluzi ne samo bolesnima već i vojsci od 74.000 medicinara koji nerijetko rade i tri smjene, koji padaju s nogu, koji su izloženi virusu stalno, kojih je sve više sa SARS-CoV-2, u samoizolaciji...
Tony and Co., „Potrčko“, da skratim: šutite!