Napisala: Petra Skrivarnik

Ovih dana često se sjetim božićnog crtića koji sam gledala kao dijete. Naslov je bio Božić svaki dan, a govorila je o djevojci koja je toliko željela da Božić bude svaki dan da joj se želja ispunila.

Nakon toga, kada je svaki dan kitila božićno drvce, blagovala svečanu hranu, pjevala božićne pjesme i ujutro odmatala darove, shvatila je da je čarolija Božića upravo u tome što dolazi samo jednom u godini. I da traje samo jedan dan. Pitam se kada ćemo mi ostali to shvatiti?

Kad se kupaći kostimi još nisu ni dobro osušili od kolovoškog mora, police u mnogim trgovinama već su bile do stropa ispunjene božićnim ukrasima. Veći gradovi su krajem studenog upalili svjetla i postavili štandove s bezobrazno razvodnjenim kuhanjem po bahatim cijenama.

Možete me zvati Grinch, zarobljen u tijelu crvenokose crvenokose, ali što sam stariji, to me više nervira što Mariah Carey više od 20 dana cvrkuće All I want for Christmas is Youuuu na radiju prije najljepše noći u godini u listopadu na police dolaze zimska izdanja božićnih jogurta, te me reklame na internetu i Instagram siluju već tijekom krumpirovih praznika s adventskim kalendarima koji skrivaju šminku i dodatke za sex i taj Božić. iskočiti iz onih ladica koje bi trebale ostati zaključane barem do 15. prosinca.

Ne kažem... Lijepo je svaki drugi dan na poslu, kod susjeda i rodbine, debelo namazati biftek na tost i zveckati čašama pjenušca, ali i pečene kolačiće prije ili kasnije završite u najmu.. .. I iskreno vam kažem, danas, kako smo tek na polovici prosinca, već mi je u glavi božićno raspoloženje. Zasitio sam se prije nego što je uopće trebalo početi…

Ne treba nam 17 Sverih Nikola, 35 Djeda Božičnjaka i 21 Djeda Mraza

Priznajem, sama sam kriva što nisam proširila dvomjesečni božićni duh, jer najbožićnije što sam do sada napravila je skuhati si božićni čaj i pitati cimericu gdje je adventski vijenac koji smo kupili na božićnom bazaru u vrtić prošle godine je pohranjen . 17. je prosinac i još nemam božićnu zvijezdu.

Možete me zvati staromodnom i dosadnom, ali ja i dalje volim postavljati drvce na Badnjak. Tako se rađaju moja najljepša sjećanja iz djetinjstva kada smo ujutro išli u obližnju šumu, brali imelu, nabrali malo mahovine za jaslice i navečer zajedno kitili božićno drvce.

Dok je mama filetirala piletinu i kukala kako joj se opet nije posrećilo, iako su je kasnije svi rođaci hvalili, otac je s tavana donio jaslice i ukrase koje smo bez strategije i osjećaja za estetiku objesili na drvo. . I slatkiše.

Sjećate li se onih socijalističkih tvrdih bombona umotanih u svjetlucavi papir koje smo vješali na drvce? I svaki put kriomice uzimali po jednu, tako da do nove godine nije ostala nijedna. Sada jedemo slatkiše svaki dan u prosincu. Daruju nam ih Djedovi Božićnjaci ispred trgovačkih centara, Djedovi Božićnjaci raznih korporacija koji uveseljavaju prolaznike u sklopu marketinških akcija, Djedovi Božićnjaci u školi, na poslu, ispred općine, u knjižnici... .

“Mama, koliko Djedova Božićnjaka ima na ovom svijetu”, upitao me prijestolonasljednik koji je ovaj mjesec već vidio više Djedova Božićnjaka i Djedova Mrazova i inih Djedova nego što sam ja vjerojatno u prvih deset godina života zajedno vidjela.  

Previše je svega. Sve. Ponekad je kićenje drvca bio ritual koji smo iščekivali nekoliko dana. Danas, međutim, imelu sadimo kad prosinac još nije počeo, tako da nam se do Badnjaka uklopila u dnevni boravak poput fikusa, što više nitko i ne primjećuje. Poput djevojčice iz crtića, od studenog smo svaki dan željeli Božić. Time su oduzeli onu čaroliju koju imaju samo najrjeđe i najposebnije stvari. Sada tvrdim ukrasnim bombonima umotanim u sjajni papir iz 80-ih više nema slatkoće.