Prvi dan škole danas, a kako je bilo pred 40 godina? Djeca su se više igrala, roditelji nisu bili toliko ambiciozni, u školu se išlo čoporativno, a torba je bila i 3 x lakša!

Nije bilo važno imaš li petice ili jedinice, bez obzira na to jesi li iz bogate ili siromašne obitelji. Svi smo bili isti, pred učiteljima, pred kolegama.

50-godišnja Bojana dobro se sjeća svojih školskih dana. Povjerila nam je svoj doživljaj svog prvog dana škole, kakav je doživjela prije 43 godine. Ponekad su djeca išla u školu sa sedam godina, a osnovno obrazovanje trajalo je osam godina. Prije početka nastave, prvog dana škole, okupili su se prvašići iz naselja i zajedno krenuli u školu.

"Više je bilo druženja vani, na otvorenom. Prije škole smo se sretali na igralištu i zajedno išli tamo, poslije škole smo se opet družili vani", kaže. Dakle, djeca su išla sama u školu, roditelji ih nisu doveli i ostali s njima.

Kad su došli u školu, obuli su se u papuče. Nije ih čekalo slavlje niti pjevanje pjesama, kao što je danas slučaj u školama. Uslijedila je prezentacija školskih pravila, a razlika je bila i u provjeri znanja. Ako se danas ocjene počinju dobivati ​​tek u trećem razredu, za vrijeme Jugoslavije školarci su ih dobivali već u drugom polugodištu prvog razreda. "U prvom smo polugodištu umjesto ocjena dobili markice: pčelica je bila ekvivalent peticu. U drugom polugodištu smo već bili ocijenjeni", kaže Bojana.
 

Pritom naglašava da nije bilo najavljenih kvizova (kao danas): nastavnik te u svakom trenutku mogao pozvati pred ploču i provjeriti tvoje znanje.

Učiteljica je uvijek u pravu

Školska su pravila nalagala da se ustane svaki put kad na nastavu dođe “drugarica”, kako su u to vrijeme nazivali učiteljice. Tako su joj iskazivali poštovanje. Školska pravila su također naglašavala da je učitelj uvijek u pravu. Djeca joj nisu smjela ništa prigovarati niti joj biti neposlušna.

Ako učenici nisu slijedili njezine upute, ponekad je moglo uslijediti fizičko kažnjavanje. Često se nisu usuđivali reći svojim roditeljima o takvim kaznama: "Ako bi me prijateljica grdila, ili čak udarila, nisam se usuđivala reći svojim roditeljima. Oni bi se ljutili na mene što je ne poštujem, a s ove točke pogleda, mislili bi da sam zaslužio kaznu."

"Prijateljeva riječ je bila svetinja. Roditelji nikada ne bi stali na stranu djeteta, protiv učitelja, kao što je to danas slučaj."

Objašnjava da su kazne za nepoštivanje uputa inače bile sasvim drugačije. "Mogla je jednostavno zapisati što si radio u bilježnicu. Onda si to morao pokazati roditeljima."

"Ako ste previše brbljali, ili niste obraćali pažnju na nešto tijekom sata, stajali bi pred pločom za kaznu."

Prijam u pionire - crvena marama i plava kapica

Danas djeca idu sa sendvičima u školu, kaže Bojana, a nekada smo tortu dobili kad su nas primili u pionire. To se dogođalo u pravilu 29. studenog.

Iako je prvi dan škole prije 40 godina bio nešto sušniji (u odnosu na danas), škola se iskupila primanjem djece u pionirke. Tada je za pionirke organizirana proslava, pjevale su se pjesme i jela torta: sve ono što djeca danas rade za prvi dan škole.

Školski pribor nekad davno

Bojana se najviše sjeća školskih torbi iz tog razdoblja: "Najljepše torbe imala su ona djeca čiji su roditelji radili u zemljama njemačkog govornog područja."

Većina ih je nosila torbu marke Jugoplastika. Sve su torbe morale imati reflektore, kaže: "Na ovo su me podsjetile i prijateljice."

Torbe su bile četvrtastog oblika i puno lakše nego danas. "Imali smo manje radnih bilježnica, manje udžbenika... Naravno, morali smo ih kupovati, ali ne u tolikoj mjeri. A nisu bili ni toliko skupi", dodaje Bojana. Ne sjeća se koliko su njeni roditelji tada trošili na školski pribor, ali ove godine roditelji prvašića prijavili su da su potrošili između 250 i 500 eura.

Najskuplji školski pribor u vrijeme Jugoslavije bile su bojice marke Jolly. “Onaj koji je imao “Jollyke” bio je kralj”, sa smiješkom na licu prisjeća se Bojan, objašnjavajući da su se u to vrijeme bojice ove vrste mogle nabaviti samo u Njemačkoj. "Sjećam se nevjerojatnog oduševljenja srebrnim i zlatnim bojicama. To je stvarno bilo nešto posebno. Ako su ostale bojice još bile cijele, srebrne i zlatne su već bile sasvim male, naoštrene, jer ih je koristio cijeli razred - svi smo ih dijelili posudili, iako ih je imao samo jedan u razredu."

 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by Marketing magazin (@marketingmagazin)

Bojana se prisjeća i kako je zamatala bilježnice. "Morali smo zamotati sve bilježnice. Roditelji su nam pokazali kako se to radi, a onda su djeca sama zamotala bilježnice", objašnjava.

Bratstvo i jedinstvo

“Odgajane smo u duhu druženja. Druženje je bila ključna riječ”, objašnjava Bojana kako su si međusobno pomagale i rijetko se događalo da netko bude izguran iz društva. Ako je nekome trebala pomoć, drugi su rado pomogli. "Nitko nije bio istisnut iz društva. Nije bilo važno imaš li petice ili jedinice, bez obzira na to jesi li iz bogate ili siromašne obitelji. Svi smo bili isti: pred učiteljima, pred kolegama."

Prvi školski dan danes

Pa da vidimo što je danas drugačije. Osim što djeca danas kreću u školu sa šest godina, a osnovnoškolsko obrazovanje traje devet godina, a ne osam, roditelji su stalno prisutni s djecom cijeli prvi dan škole, djeca se dočekuju slavljem, tortom i pjevanje pjesama kada uđu u školski sustav. Bojana je u razgovoru podsjetila da su razredi za vrijeme Jugoslavije bili veliki (u njenoj generaciji bilo je nešto više od 30 djece), danas su razredi znatno manji. Područne škole još uvijek jedva funkcioniraju: u nekim generacijama u razredu područnih škola ima samo tri učenika, kao primjerice u školama u Slavoniji, Baranji..., gdje se neke i zatvaraju.

Čujemo da školarci više ne poštuju učiteljice kao prije. Na njihovoj strani su i roditelji, za koje je nekad bila "riječ prijatelja svijeta". - Ako usporedim s današnjim vremenom, nekad je u školama bio red - objašnjava Bojana.

Neke se stvari nisu toliko promijenile

Smatramo da je danas prvi dan škole puno drugačiji nego prije 40 godina. Međutim, neke stvari se nisu promijenile. "Kad smo krenule u školu, osjećale smo se važnima. Bila je to velika životna prekretnica", objašnjava Bojana, a s njom se slaže i prvašićica Alina, koja nam je povjerila svoje dojmove prvog dana škole. – Sad idem u školu, sad sam velika – rekla mi je ponosno. Dok su se odjeća, knjige, torbe i frizure mijenjale, uzbuđenje prelaska praga škole, sklapanja novih prijateljstava i učenja novih stvari čini se bezvremenskim.