- Predstavljamo vam 20 brendova cipela za koje bi trebala znati svaka žena. Na radaru modnih ovisnica već su neko vrijeme dosad manje razvikani brendovi kao što su By Far, Neous i Cult Gaia..., no ima naravno i onih svima nama znanih. U pravilu papreno skupih, al' što je to u odnsu na osjećaj ispunjenosti i sreće koje donose.

To je samo jedna od poruka koje svakodnevno možete pročitati, ne samo u prospektima vodećih svjetskih modnih dizajnera, već i u medijima, čuti u kafićima, na ljetovanju, na putovanjima, na čakulama... O sjajnim cipelama i torbicama vrte se životi brojnih žena i baš s njima nerijetko iskazuju prestiž i mjesto u društvu visokom. I one koje imaju, baš i one koje nemaju, sanjaju iste snove. I dok prve zbog cipela, odjeće, torbica..., razvikanih svjetskih brendova, peglaju kartice i da ne trepnu, nemali je i broj žena, blagajnica, pedikerki, učiteljica... koje su spremne "utući" i cijelu plaću samo da bi bile trendi, da bi im na ramenu zablistala kakva torbica  Jacquemus, Louis Vuitton, Channell, Rejina Pyo, Charles & Keith, Salvatore Ferragamo...

S druge strane su oni koje ne vidimo, kojima ne pridajemo dovoljno pažnje, koje zanemarujemo, a kojima bi i milijunti dio naprijed navedenih trend seterica učinio malo ljepšim, pravednijim i boljim. Leonida Kifer, dugo već boluje od ortoze i susreće se ogromnim izazovima. Priča koju je ispričala o hrvatskom zdravstvu kroz ortopedska pomagala možda i na najboljim mogući način razgolićuju svijet u kojem živimo, baš kao i naš odnos prema onima kojima je naša pažnja i pomoć najpotrebnija.

Dirljivo je pismo napisala iznimno skromna i zanimljiva Leonida Kifer. Nas je potakla da se "ulovimo u koštac" s ovom temom, da pokušamo nešto napraviti, da izazovemo pozor...

Shvatimo da je potrebno, al' odista toliko malo da uljepšamo život onima kojima je jako teško. Evo što je kazala Leonida Kifer:

- Nove ortopedske cipele su danas podignute. Ako vam se čini da jedna izgleda kao da je za slona, a druga za čovjeka, u pravu ste, zaista izgledaju onako kako su na slici pokazane.
Bilo bi licemjerno reći da nisam zahvalna što postoji ortopedsko pomagalo koje može pomoći pri hodanju i što mi ih je država odobrila. Na svakoj sitnici se zahvaljujem, a cipele su veeelika stvar.

Dodajem da nije stvar u estetici, nego samo u tome što kad obujem cipelu, ne želim se osjećati jadno, poniženo, biti u strahu da će mi se svi smijati i pri svakom koraku imati osjećaj da su sve oči svijeta uperene u tvoje cipele.

Nadam se da možete razumjeti o čemu pričam. Ne poričem ovime da mi je najbitnije da budu udobne za hodanje..samo pri hodanju ne želim padati u depresiju veću od one u kojoj jesam samo zato što spadam među osobe s invaliditetom, onu skupinu o čijim osjećajima ni birokracija ni društvo ne brinu. Na sljedeće imam pravo za dvije godine. Osim, ako na primjer iduće godine ne uzmem uložak za "normalne" cipele preko doznake, tada na ortopedske cipele imam pravo tek za četiri godine. Osobno smatram da je to ogromna diskriminacija i počela sam zdrave ljude pitati koliko cipela oni kupuju u dvije godine, čisto da svi zajedno osvijestimo kako je u društvu visoka diskriminacija i to onih koji su i bez ovog na raznim životno važnim područjima diskriminirani.

Počela sam se pitati kako to da u RH ne postoje tvrtke koje su u stanju izraditi ortopedske cipele u kojima ljudi neće iz aviona izgledati, kako to narod često kaže, "kao da s osobom nešto nije u redu".

Neki pričaju o štiklama, naslikavaju se gradeći kultove cipela, a mi se valjda po nekom očekivanju društva moramo boriti da nam cipele bar prividno izgledaju jednako, kad to već s nogama ne možemo učiniti.
Povrijedili su me izgledom cipela na prvi pogled, no odmah sam odlučila javno o tome progovoriti i boriti se za pravo na po izgledu "normalne" cipele.
Svi zaslužujemo na jednak tretman i jednako dostupna prava, usluge i sve što podliježe jednakosti u životu. Svi!
Meni sada ostaje učiti se na nove cipele i polako ih prihvaćati, po funkciji, ne po izgledu. Vjerujem da su i one podsjetnik, da svijet promatram po sadržaju, ne po vanjštini.

Bitno je naučiti vidjeti srcem. A srce vidi novi početak!

- Snimila sam video u kojemu uspoređujem ortopedske cipele.
Ove prve koje vidite, starije, prije šest godina je izradio postolar koji je u mirovini i više ne surađuje s tvrtkom kod koje sam tada nabavila ortopedska pomagala.
Ove druge koje vidite su nove koje su izradili u jako poznatoj tvrtci za ortopedska pomagala. Vidi se ogromna razlika. Napominjem da su nove rađene prema starima, no osobno, ispada kao da nemaju ništa zajedničko.
Kod starih se čovjek uistinu potrudio da kada ih obučem, blistam. Za te me cipele i sada pitaju gdje sam ih kupila i hvale ih.
Danas mi je žao što jučer nisam bolje pogledala što su napravili, jer ih ne bi preuzela, to nije ono što smo dogovorili. Nije bitno jesam li osoba s invaliditetom niti tko plaća cipele, tvrtka je na tržištu i trebalo bi joj biti bitno zadovoljstvo klijenta i da se po mogućnosti vrati i možda oduševljen prvom suradnjom, kupi još puno toga. Ovo je napravljeno samo da se pokupi novac od države i to je to, oni su prodali i naplatit će se. Drugačije to ne mogu tumačiti. Kad sam ih vidjela i probala, bila sam u šoku. Zaista.
I danas dok sam ovo snimala, u šoku sam. Ovo se u 21.stoljeću ne bi smjelo događati. No, s druge strane, pokrenuli su moju aktivnost i ponovno probudili borca u meni. Ovo je samo kapljica u moru onoga što se događa, a mi o tome ne pričamo niti djelujemo po pitanju promjena istog jer - ne događa se nama.
Meni je sasvim nebitno kome se ovo događa. Najmanje sam bitna u ovome. Zamišljam si djecu koja naprimjer dobiju ovakve cipele i zbog toga su suočena s raznim vrstama nasilja. Mene su zbog ortoze ismijavali, traume su i danas ovdje.

I baš zato ne odustajem, tek sam krenula. Ponavljam, svatko zaslužuje jednakost i biti tretiran kao ljudsko biće. Dosta je ponižavanja i nepravde!
Obećajem da neću odustati i da ću učiniti sve što kao pojedinka mogu da se učine neke promjene!