Foto: Jure Bajić / FB

Marijana, dijete sedamdesetih, još uvijek dobro pamti svaki obiteljski vrhunac godine, kada se obitelj zajedno pripremala za izlet u vikendice i kampove.
 

Umorni od dugog putovanja, a sretni k'o peseki

– Smišljali smo kako svu opremu staviti u Fićeka, Stojedinicu, Spačeka, Ami, Četvorku, Bubu... da dođemo na more – počinje se prisjećati Marijana. Na more su kretali već u tri ujutro, kako ne bi vozili po suncu i vrućini, jer auti još nisu imali klimu, a i ceste baš nisu bile neke.

"U prošlom smo stoljeću do središnje Dalmacije vozili starom D1 cestom, preko Udbine, Gračaca i Knina, a oni koji su išli južnije, čak i od Splita nerijetko bi vozili dolinom rijeke Une, preko Bihaća i Bosne i Hercegovine"

I prije nego što su stigli do Rakova potoka, samo koji kilometar od Samobora i i nekoliko se puta posvađala s bratom ili sestrom u autu, dok im je otac prijetio da će ih izbaciti iz auta, a majka nije mogla shvatiti "zašto se ne slažu ni na odmoru ".

Na moru

Kad su tijekom vožnje prvi put ugledali more, sva ekipa u autu je vikala: "Moreee!" Brzo su navukle "moderne kupaće kostime" koje su kupili baš za ovo ljetovanje.

 
Išlo se u kampove, u kuće za odmor, koje su u to vrijeme nudile sve veće 'firme' u zemlji, po vrlo povoljnim cijenama.

Tamo su se sprijateljili s ostalim turistima u susjedstvu i šalili se, pričali, uživali...

Kada su konačno stigli na odredište, roditelji su dali sve od sebe. Prisustvo djece računalo se samo na zajedničkim obrocima, što je godilo "mulama" da mogu praviti nestašluke. Jedino od čega su mogli odvratiti roditelje bilo je napuhavanje "šlaufe" i rukavica. Svaki dan iznova.
 

Ali nisu mogli čudovišta voziti u vodi samo tako, bosi. Morali su nositi u plastičnim sandalama koje je proizvodila Jugoplastika.

To je bila obavezna oprema za djecu i odrasle kako ih ne bi uboo morski jež.

Hrana na moru

Zajednički obroci obično su bili navečer, a danju su se grickali na plaži: za to su, primjerice, služile breskve, bijeli kruh i domaća sušena kobasica, Gavrilovićev, ili narezak "29. novembra", pašteta i zelena paprika uz fetu vrućeg bijelog kruha...

Pili smo sokove Pipi, Pingo, a i Fructal.

– Naravno, morali smo se svaki dan počastiti sladoledom – objašnjava Marijana. Posebno je popularan bio Ledo sladoled u loptama, koje su kasnije korištene za nogomet na plaži, za picigin...

Sjećanja

U večernjim satima krenulo se "na veselje". Vrhunac večeri bio je glazbeni nastup na terasi hotela uz obavezne "hammond orgulje". Takozvani "one man band" ili stariji ukućanin uz sintesajzer svira najveće hitove, kako svjetske, njemačke, talijanske, tako i dalmatinske. Za ovu priliku bile su posebno odjevene: espadrile ili mokasine bile su obavezna oprema. Miš-maš ili bambus na stolcu.

Naravno, ni analogni Instagram i Facebook ne bi mogli bez kamere. Zvao se album. Film je sadržavao 15 do 20 kadrova. Kad su se fotografirali, nisu znali kako će to izgledati. Tek kad su ga razvili, vidjeli su što su zapravo snimili.
 

I za kraj... Pisali su razglednice prijateljima i razmišljali o tome da nikoga ne zaborave. Prije nekoliko dana Jure Bajić, na Facebooku nas je sjajnim slikama podsjetio na odmor kakav smo poznavali osamdesetih. Objavio je fotografije koje su nas podsjetile na ljeta koja smo provodili prije nego što su postojali pametni telefoni ili klimatizirani automobili.