Pripremio: Sven Stažić

Snimio: Dean Dubokovič

- Prije samo osam godina hodao sam šikarama i gudurama najzapadnijih istarskih zapuštenih posjeda. Onih koji se ravnicom protežu duž Savudrijske vale, a potom pitomo, a na pojedinim dijelovima i strmo spuštaju prema tirkiznom i mirisnom moru. Moralo se paziti kuda se hoda, jer ovdje je priroda bila divlja. U makiji, među grmovima i na livadama moglo se naći sve i svašta pa i smeća.  Danas je to sve drukčije. Kultivirali smo 65 hektara zemlje, iskrčili parcele, zasadili vinovu lozu, trešnje, bajame, masline, podigli smo gospodarske zgrade..., priča nam Davor Duboković, zanesenjak koji je u samo nekoliko godina iz zaboravljene i devastirane istarske zemlje počeo izvlačiti ono najbolje i najljepše što ona može dati.

Uložio je u nju sebe, vrijeme, novac… i ona mu obilato uzvraća. Sada to izgleda poput najupečatljivijih krajobraza prelijepe Toscane, a crno vino Monterrosso Nerone i bijela Malvazija već odlična i prepoznatljiva vina koji i vrsni poznavatelji enologije rado piju. I ne bez razloga za Davora Dubokovića i njegova partnera Uroša Gorjanca, tvrde i oni s najzahtjevnijim nepcima, kako smo u Istri dobili nove vrsne vinare. 

Kako to biva u svakoj uspješnoj priči tako je i ova o Davoru Dubokoviću i njegovim partnerima, ali i o bratu Deanu, koji je tu kada god treba, iznimno zanimljiva i utkana u obitelj koja korijene vuče s Hvara.

Povratak korijenima

Što ti je genetika!I Ako se ni Davor ni Dean sve do prije jednoga desetljeća nisu ozbiljnije bavili uzgojem vinove loze, vinogradarstvom, podrumarstvom, voćarstvom…, osim kao hobijem na očevu omalenom vinogradu na osunčanim hvarskim padinama Ivana Dolca, danas su u rekordno kratkome razdoblju zauzeli pozicije koje ih guraju u sam vrh domaćih proizvođača vina, ekstradjevičanskih ulja, trešanja, maslina, bajama… Njihova priča tim je zanimljivija jer su se oni, a i njihovi roditelji, rodili i žive u – Sloveniji. 

Davor je oduvijek bio poduzetan, a Dean je jedan od najboljih umjetničkih fotografa u nas i u okolnim zemljama. Osmislio je brojne uspješne kampanje velikih domaćih i svjetskih kompanija, a ponosno se sjeća najdraže, one koju je radio za farmaceutsku kompaniju Krku. “Svaka ima svoj faktor” bio je naslov koji je vrištao s brojnih džambo plakata širom bivše države. Pet prelijepih djevojaka s predivnim pozadinama i različitih rasa, u gaćicama velikim jedva dvadesetak četvornih centimetara i posve golih leđa… Bio je to mamac kojemu je teško odoljeti, a “Sun Mix” je postala zakratko No.1 krema za sunčanje.
Igrom slučaja bio sam taj koji je djevojke “okrenuo na pravu stranu”, za jedan naš tada visokonakladni tjednik. Stariji se dobro sjećaju toga, a nije bilo medija koji nije potom objavio i jednu i drugu stranu. Otad sam se s Deanom sporadično čuo, sve dok mi nije obrazložio novosti iz biznisa kojim se intenzivno bavi njegov brat. 

I opet je pao dogovor - vidimo se u Medvodama, u njegovu fotografskom studiju, istome u kojemu sam molećivo tražio adrese atraktivnih slovenskih, britanskih i brazilskih djevojaka.

– Nije ovo oduvijek bio atelje! Između dva svjetska rata tu je kuću obnovio naš otac. Nije bila samo za stanovanje. Morali smo od nečega živjeti, a kako je on najbolje znao s vinima tako je odlučio otvoriti “Gostilnu Dalmacija”! U ono vrijeme to je bilo u Sloveniji iznimno hrabro. Ne samo zbog imena! U zemlji refoška i kiselog cvičeka dalmatinsko je vino dobro prolazilo - uvodio nas je u novu priču Dubokovićevih fotograf koji je s bratom odlučio obnoviti ne samo zapuštenu istarsku zemlju, već se posvetiti obiteljskome tradicionalnom biznisu koji su njegovali stoljećima njihovi preci. Nisu se vratili u Dalmaciju, jer ipak im je to daleko od doma u Medvodama i Ljubljani. Istarska zemlja im je bliže, kao stvorena je i za uzgoj vinove loze, a i mnogo čega drugoga. Veliki povratak korijenima i tradicionalnim obiteljskim poslovima bio je ekspresan.

Hvar i Pitve, odakle potječe obitelj Duboković, ostavili su na Davora, a jednim manjim dijelom i na Deana posebni pečat. Više generacija njihovih predaka na najsunčanijem je hrvatskom otoku živjelo od vina, a sada se i nova generacija Dubokovićevih, koja se rodila i živi ispod Alpi, bavi vinarstvom, vinogradarstvom, voćarstvom i ugostiteljstvom.
Priča Dubokovićevih jedna je od gotovo pola milijuna sličnih putešestvija hrvatskoga puka koji se zbog ratnih, političkih i gospodarskih kriza razbježao širom svijeta, nakon raspada Austro-Ugarske. Najveći broj takvih Hvarana završio je s onu strane Bare. Brojni su u Australiji, Novom Zelandu, Južnoafričkoj republici, no djed braće Duboković završio je u Medvodama. Nije izdržao raspad Carstva, gubitak ogromnoga tržišta, političku represiju… Našao se unutar granica tada jedinstvene države, ali bitno smanjenih potencijala. Nekada su Dubokovići i njima slični dalmatinski i ini proizvođači iz ogromne države prodavali proizvode u Trstu, Beču, Pragu, Budimpešti, Zagrebu. Ljubljani, Mariboru, Pečuhu, Subotici, Bratislavi, Sarajevu, Grazu…, a potom im se to svelo na bitno manji prostor. Koji ne samo što je bio bitno sužen, već nije znao cijeniti kakvoću. Djed je u bescjenje morao prodati imanje u Pitvama, a država je takvima dala gotovo “niškorisne” obveznice koje su se mogle iskoristiti jedino u Kraljevini SHS, odnosno Kraljevini Jugoslaviji.  Njih je pridodao pri kupovini kuće u Medvodama i započeo biznis koji će kako-tako ići do stvaranja još jedne nove Jugoslavije.

Trebalo je potom pola stoljeća da slovenski izdanak Dubokovićevih nastavi tradiciju

Kada je Davor prije desetak godina odlučio krenuti djedovim stopama odabrao je s partnerima Savudriju i predio koji okružuje vala.
– Hodali smo tada po jedva prohodnome terenu, punom korova, grmlja, kamenja, otpada... Morali smo paziti kuda i kako koračamo. Teško se tada moglo i pomisliti da bi baš tu nešto moglo uspijevati, govori Davor.

Tako su mislili oni koji ne znaju, koji se boje rada, rizika, izazova…, no ne i Davor koji je vizionarskim idejama zarazio i one bez čije financijske potpore svega toga ne bi bilo. Na tome, u makiju zaraslom zemljištu, prepunome prepreka, kamenja i stepeničastih ploha, godine 2009. je započela priča bajkovitog imanja Monte Rosso.

Crveni Vrh je bilo zaboravljeno selo u samome središtu njihova carstva i sve su to odlučili u rekordnome roku pretvoriti u istarski raj koji neodoljivo podsjeća na najljepše krajobraze Toscane. Danas je njihovih 65 hektara poput slike s razglednica, poput pozadina s desktopa, pa onaj tko ne zna kako je to izgledalo teško može shvatiti kako je moguće u malo vremena “džunglu” pretvoriti u “rajski vrt”. 

U razgovoru s Davorom ćete saznati koliko je zahtjevno bilo u početku. Radili su i  golim rukama, bez odgovarajućeg alata i mehanizacije. Ona je stigla kasnije. Nikada ne zaboravlja naglasiti kakvu sreću imaju, jer se o imanju brine ekipa uposlenih koji su na istome zadatku od samoga početka. Danas, kada se osvrnu, znaju da je sve bilo vrijedno truda. Kada, sjedeći usred vinograda u nepomućenoj tišini piju svoje vino, kada se i u zraku ćuti more koje okružuje imanje, shvate kako je sve to imalo i ima smisla.

Vino i ulje

Izbor kultura koje će biti zasađene na imanju nije bio prepušten slučaju. Ekipa stručnjaka je započela analizu tla i mnogi su bili iznenađeni njihovim prijedlozima. Zemlja je tradicionalno crvena, puna vapnenca i minerala. Posebnost toga kraja je blizina mora, ono stvara posebnu mikroklimu koja umanjuje količinu parafina. Upravo je to pogodno za vinske mediteranske sorte, za zdrav rast maslina, voćnjake trešanja, badema... Zasađeno je u samo nekoliko sezona 14.000 maslina (istarska belica, leccino, pendolino, mauriano, ascolana i picholina) i 65.000 sadnica vinove loze. Malvazija istarska i Montepulciano d’Abruzzo su odabrane i to tek nakon što su obavljena brojna istraživanja, pa i geološka.

Na posjedu Monte Rosso nikada nije dosadno i nezanimljivo. Kulture zore od sredine svibnja pa sve do početka studenoga. Čarolija umiljatih i fascinantnih boja započinje s listanjem, već u ranome proljeću, a kada trešnje u travnju procvjetaju, a već u svibnju rode, započinje razdoblje duže od pola godine, kada priroda stalno nešto daruje Crveni Vrh.  U lipnju i srpnju slijede smokve koje zore sve do jeseni, u drugoj polovici kolovoza eto bajama, u rujnu se bere grožđe, a zatim napokon stižu i masline.
– U nas berba traje od prvoga svibnja pa sve do sredine studenoga. Gotovo više od pola godine priroda nam stalno nešto daruje, priča nam Davor Duboković. Naglašava kako je to jednako tako značajno, jer je posjed ogroman, a i nisu ovisni samo o jednoj kulturi. Sve to donosi niz pogodnosti, pa i prihodi, a ne samo plodovi, stalno dolaze.
– Priroda zna biti ćudljiva i na krajnjemu zapadu Istre. No ako znate što radite, ako ju uvažavate, ona će vam vratiti punom mjerom, tvrdi Duboković.

Sve te ljepote od sredine 2017. dostupne su i svima koji vole uživati u prirodi, iću i piću. Gospodarski objekti u središtu, između vinograda i nasada maslina, nude tri prostora za piknik. Namijenjeni su gurmanskim doživljajima koje prema želji možete dogovoriti. Srce imanja je tradicionalno selo Crveni Vrh – Monte Rosso. S godinama je sve više kuća i gospodarskih objekata, koje okružuju povijesno obojen seoski trg. U jednoj od kućica je uređena manja trgovina, gdje posjetitelji mogu kupiti odlična vina Monte Rosso, Malvaziju i Monte Rosso Nerro te ekstradjevičansko ulje Monte Rosso. Valja prošetati magičnim maslinikom, kamenim i šljunčanim pa i zemljanim stazama te se prepustiti čarima. Ovu idilu nadopunjuje i jedino pravo golf igralište u Hrvatskoj, koje je u neposrednoj blizini, kao i vrhunski Hotel Kempinski sa svim sadržajima.

Vino triju država

Vino zbližava ljude, pa i priče i pjesme lakše krenu. Bez vina nema ni pravog obroka ni druženja.

– Naša su vina plod sudjelovanja iz ljudi triju država – Hrvatske, Slovenije i Italije. Tako smo si međusobno slični, a oko nas toliko birokratskih prepreka, državnih granica… E za njih grožđe ne zna. Zato, ne samo u šali, kažemo kako je naše vino bez granica, pripovijeda Davor.

Njihovo prvo vino poteklo je 2015. Riječ je o istarskoj malvaziji. Monterosso malvazija je svježe bijelo suho vino, bogatog i punog okusa, s blagim aromama svježega voća, s prijatnom slatkastom notom. Pršti od snage i potencijala.

Trsje sorte Montepulciano d’Abruzzo uvezli su iz istoimene talijanske pokrajine, geološki i klimatski slične Istri. D’Abruzzo se rasprostire gotovo od Rima do jadranske obale, preko regija L’Aquila, Teramo i Chietija do Pescare.

To je bilo iznimno važno kada se konačno odlučivalo o sortama, posebice crvenim. U svibnju 2017. je tako stiglo, ako ne najbolje onda sasvim sigurno najprepoznatljivije vino Dubokovićevih i Uroša Gorjanca– Monterosso Nerone 2015. Njegova duboka boja rubin te harmonija nježnih tanina i prijatne kiseline daju vinu veliku pitkost i potencijal za čuvanje.

– Koliko nam je poznato, u Istri smo jedini proizvođači te zanimljive vinske sorte. Naš je to odgovor na svima znanu priču i povijest vezanu uz refošk i teran. Njih svojataju i jedni i drugi i treći, a mi smo odlučili napraviti vino bez granica. Ne želimo voditi međunarodne sudske procese i grozničave enološke rasprave. Priroda ne poznaje granice i samo neznalice to pokušavaju ograničiti. Ipak, s refoškom i teranom se daju uspoređivati. Zbog blage klime i nešto manje vlage i padavina, a zbog arome mora, soli i viših temperatura Monterosso Nerone ima specifičnu lokalnu, istarsku notu, veli Davor Duboković.

Istarsko zlato

Treću godinu zaredom Istra je odabrana i kao najbolja regija za ekstradjevičanska ulja na svijetu, prema magazinu FLos Olei. Upravo maslinici zauzimaju najveći teritorij Monte Rossa. Davor Duboković pripovijeda kako od samoga početka dobro znaju da su im hrvatsko i slovensko tržište nedostatna te dodaje: "Zvuči nevjerojatno i fascinantno, ali prvu smo litru ulja nakon domaćeg tržišta prodali u Australiju."

Bili smo prethodno na nekoliko važnih sajmova i distributer velikog australskog lanca nas je preko noći uvrstio na svoju listu. Količine su porasle onoga trenutka kada su Australci s polica razgrabili savudrijsku Malvaziju i Monterosso Nerone. U nas ne vrijedi ona priča kako idemo korak po korak, jer slične priče imamo i s brojnim drugim kupcima, pa i onima najbližim, iz Hrvatske, Italije i Slovenije. Novost Monte Rossa je i pjenušac Monteclassico. Zri klasičnom metodom u bocama. Već za sljedeću godinu pripremaju promocije posve novih vina i zasad je riječ o strogo čuvanim tajnama. To je Monte Rosso! Nikada sporo, uvijek inovativno, kreativno i strasno. To su tri riječi koje možda najbolje opisuju rad i priču marljivih vladara 65 hektara istarske izdašne zemlje koja nagrađuje samo one koji joj se istinski posvete.