Napisala: Patricija Pašalek

Doris Kukovičič doživjela gubitak nakon kojeg više nikada neće biti ista: zbog bolesti je izgubila sina Matića.

Počela je pisati pisma preminulom djetetu, koja je sabrala u autobiografsko djelo pod naslovom Pisma Matiću.

Potpuno iskren opis emocija, proživljavanje gubitka, prisjećanje i prihvaćanje neprihvatljive čitateljice suočava s razdirućom boli s jedne strane i mudrim, snažnim unutarnjim glasom koji ju vodi dalje, u život me spasila - ta iskrenost prihvaćanja svega što osjećam. “, povjerila mi se, između ostalog, autorica i govorila o tome što za nju znači „dogoditi se Matiću“, o putovanju u sebe i vlastitoj promjeni.

Ne možemo zamisliti svu bijedu ako je nismo doživjeli, iako je lijepo opisuješ. Kako ste danas, na izlasku knjige, kada javno govorite o smrti svog sina?

Hm, da vam iskreno odgovorim kako se osjećam: lakša sam. Nakon posjeta hematoonkološkom odjelu Klinike za pedijatriju dogodilo se nešto što ne mogu ni opisati. Najbliže onome što osjećam je da sam napravila novi krug i skinula odjeću koja me nesvjesno vezivala, pritiskala... Nakon predstavljanja knjige u Ljubljani, gdje sam bila u krugu dragih ljudi koji vole Matića , osjećala sam se vrlo sigurno, a ja sam se još više "otključala". Uz divnu energiju prisutnih i uz sveprisutnost Matića i ostale djece Zvijezdica, koja je ispunila i obasjala cijeli prostor, postajala sam sve lakša i slobodnija u sebi. Bilo je lijepo, stvarno lijepo, a moje su suze bile lice beskrajne ljubavi. Ponosna sam na sebe. Kad bih vam mogla pokazati sebe kroz svoje emocije, osjećaje, vjerojatno biste me lakše razumjeli nego kroz ove napisane riječi. Osjećam i da je Matić ponosan na mene. Otvorili smo vrata njegovoj ljubavi prema životu, njegovoj hrabrosti, volji, dobroti... da ide dalje. Sada ON živi... Pa i kroz ovu knjigu koja je odraz beskrajne ljubavi majke prema djetetu.
 

Imate nevjerojatnu snagu i ljubav prema životu. Nemaju sve majke koje izgube dijete tako pozitivan unutarnji glas koji ih potiče da nastave. Je li ikada u vama potpuno zamrlo ili ste se bojali da nećete moći nastaviti živjeti?

Ne, nije. Ali ne mogu vam reći zašto je to tako. Moj unutarnji glas je moje biće. Takva sam ja. Ovaj dio mene izabrao je ovaj put. I svaki put kad me težina boli siječe, siječe i gnječi, dogodi se nešto iz čega se mogu izvući. Ja to zovem "Matic happening" za mene... Kao da me taj nezvani gost može napasti potpuno nenajavljeno, ali što iznenada što grčevitije, ja se odjednom smirim. Kao da netko navlači ili podiže roletu. Prihvaćam svaku bol, uvijek, nikad je ne potiskujem jer znam da od nje ne mogu pobjeći.

 
Što biste poručili onim majkama koje se suočavaju s tako teškim gubitkom i više ne vide smisao, izlaz iz boli?

Beskrajno nas boli, jer beskrajno volimo svoju djecu. Budući da znamo zašto toliko boli, na kraju je moguće živjeti s ovom boli. Ali da bismo mogli živjeti nakon gubitka djeteta, moramo prihvatiti tu bol i sve njene nijanse. Svaki dan iznova i svaki dan nekoliko puta. Jer prije ili kasnije uhvati nas... I kad nas uhvati bol svih boli, udarit će nas kao tsunami svih tsunamija... I prvo će nam oduzeti dah... Kad ćemo opet doći do zraka , kad se to dogodi, nitko ne zna... Ako ne dišemo, nema nas... Nisam terapeut i nikad se ne bih usudila nikome savjetovati jer smatram da svatko ima pravo na sve što osjeća i kako se osjećaju. Zato svatko ima svoj put i pravo je da svatko ide svojim putem. Onaj kojeg opisujem je izabrao mene.

Osim pisanja, je li Vam još nešto pomoglo da ostanete uspravni? Spomenuli ste vježbanje...

Definitivno obitelj i pas, a volim i ljude, ali i prirodu i kretanje... Život, zapravo... Često kažem da živim da preživim.
 

Čak su i oni najbliži stajali po strani, no čini se da je preboljevanje smrti ipak prepušteno samoći. Koliko bi vam ljudi oko vas mogli pomoći?

Vrlo često kažem da kada navečer idemo spavati, svatko od nas je sam, bez obzira tko je pored nas ili pored nas. Moramo biti u miru s onim što nosimo u sebi. Bol gubitka voljene osobe je individualna. Nitko nam ga ne može uzeti, niti jedan dio. Mi smo ti koji trebamo znati s njom. I nisam samo ja izgubila voljenu osobu, u našem slučaju Maticu. Izgubio je cijelu obitelj, užu i širu, prijatelje, suigrače, kolege iz razreda... I svatko od njih osjeća svoju bol. Zato mi puno pomaže pričati o tome, plasirati ga u svakodnevne razgovore, uglavnom kroz smijeh, lijepa sjećanja, zgode, ali i promišljanja... Svijest da sam sama sa svojom boli, ali istovremeno i u zajednica ljubavi prema Matiću, umiruje i liječi.

Bol i najgori dani dolazili su u valovima. U lošim danima, kako ste se uspjeli uključiti u život, otići na posao, pripremiti obrok?

Nisam baš imala problema s tim. Funkcionirala sam. Samo sam više spavala – popodneva sam nekoliko puta “istrčala”, obično sam zaspala u suzama ili se probudila u suzama. Dopustila sam si osjetiti sve, bez obzira gdje sam i s kim. Bio sam otvoren prema sebi, a time i prema drugima. Ako sam morala “putovati sebi”, rekla sam. Kad se sada osvrnem na najgore dane kao što je ovaj, možda me čak i spasilo - ta iskrenost prihvaćanja svega što sam osjećala.

Je li ovaj val osjećaja dio procesa? I znaš da će jednom dugoročno biti bolje?

Teško bih se složila da je tugovanje proces kroz koji moramo proći kao nešto što će jednom završiti. Za mene je tugovanje putovanje bez cilja. Samo mi se oprema, da tako kažem, usput mijenja. Bol je još uvijek jednako nezamisliva onome tko ne zna za gubitak djeteta. Još uvijek ima mnogo lica, mnogo dimenzija i beskonačan je. Ali ja sam jača. Ja sam ta koja toliko dobro poznaje svoju bol da je danas, iako uvijek dođe nenajavljena, znam prihvatiti. Znam kako joj dati oduška. I znam zašto dolazi. Dolazi zbog ljubavi prema Matiću. A budući da dolazi zbog ljubavi, sposobna sam je pretvoriti u ljubav.
 

Dok pišete, podsjetite se nekoliko puta da patite i da je vaš sin na sigurnom, ništa ga više ne boli. Možete li svoju bol gledati s distance, smiruju li Vas te misli?

Svoju bol nikada ne gledam s distance, već kao dio sebe. Jer doslovno ulazi u mene. Zabija se u mene, reže, uvlači se... Oh, na bezbroj načina zna ući u mene, uvijek duboko. Zato ulazim unutra da je tamo primim. Kad je u meni, dio je mene. Ono što me prije svega umiruje je to što mi nije teško s njom. Ne vuče me više u ponor... Jer tamo sam već bio - u tom nemogućem crnilu, u toj rupi koja je nastala nakon Matičeve smrti, sada je svemir gdje ga mogu pronaći. Doslovno sam jednom, kad je bilo jako loše, nacrtala, vizualizirala sazviježđe u tom mraku. Kako su se moje oči navikle na tu tamu, mogle su vidjeti i svjetlo. Kad se naviknete na mrak, više nije samo crno.
 

Nikada više nećete biti cijela, pišete, ali možete li biti ista kao nekada. Kako zamišljate tu prazninu?
 

Upravo s tim svemirom u sebi sada mogu pronaći svoje dijete. I dopuštajući sebi svo svjetlo koje me obasjava iznutra i izvana. Ljubav može biti sve: svjetlo, ljepilo, lijek...
 

Dok pišeš, shvatiš da više nisi isti kao što si bio, da si drugačiji. Kako biste opisali ovu razliku?

 
Da, drugačija sam. Jer znam kako je izgubiti sve gubitke. Jer znam što je bol svih bolova. Iako mi mnogi govore da se nisam promijenila u optimizmu, povjerenju u život i svakodnevno ponašanje, to ih ispunjava vjerom da mogu prihvatiti nedopustivo. Ali ako opet budem vrlo direktna i konkretna: drugačija sam i zato što sam ostarjela "preko noći" - osijedila sam, lice mi izražava najveću moguću tugu, a u očima mi se vidi patnja. Mada ću te zagrliti i s osmijehom pozdraviti. A istina je da sam majka koja bi doslovno dala život za svoje dijete da ga spasim. Bespomoćnost koju osjećate kada se vaše dijete zbog bolesti bori za život je neopisiva. Drugačija sam, ali tu različitost također prihvaćam. To je karta puta kojim sada hodam.
 

Tuga je putovanje, a ne odredište, kažete. Ima li sretnih trenutaka na ovom putovanju? Jeste li doživjeli nešto lijepo u zadnje vrijeme?

Da, ima mnogo sretnih trenutaka. Kad su tek došli, jako sam ih se plašila. Osjećala sam se krivom. Danas znam da je moja sreća i njegova. Slavim ga i slavit ću ga do kraja života. Sa svime što imam. Sve vezano uz knjigu mogu opisati kao nešto lijepo. Kako sam jako zahvalan na tome. Također i vama koji ste skupili hrabrosti pročitate pisma.
 

Misliš da ne znamo govoriti o smrti. Jesu li poznanici teško prihvaćali vašu bol i razgovor o smrti? Bismo li kao društvo bili spremniji na smrt da o njoj više govorimo i da je shvaćamo kao dio života?

Nikome oko mene nije bilo teško prihvatiti moju bol i znam da sam zbog toga na neki način blagoslovljena. Bio sam potpuno prihvaćena, a to je definitivno osnažilo, a da toga nisam ni bila svjesna. Ali slažem se s vama da bismo kao društvo bili spremniji na smrt, ili na njezino prihvaćanje, kada bismo o tome više razgovarali. A kad bismo više pričali o prihvaćanju boli od koje nitko ne može pobjeći. No, istodobno sam svjestna da je riječ o sadržajima koji imaju različite granice percepcije i zato su osjećaji sigurnosti – dokle nam je dopušteno i moguće ići – vrlo različiti. Zahvalna sam svima koji su me prihvatili takvu kakva jesam. A, možda i zbog moje iskrenosti, kad pišem o boli, nisu me plašili niti su se "zatvorili" od nje.
 

Zašto ste se odlučila na objavu knjige?

Matićeva pisma su moja osobna terapija, koja su negdje usput postala svojevrsno utočište za one koji su me počeli poticati da ih objedinim u knjigu. Dogodilo se organski, možda je tako bilo suđeno, a s obzirom na to kako se danas osjećam, vjerujem da sam stvorio neizbrisiv spomenik svom sinu koji će živjeti dugo poslije mene. Ali kad mi je nedavno jedna prijateljica, koja je upravo izgubila sina od raka, povjerila da je prvih nekoliko stranica još bila svjesna da čita o Matiću i meni, ali onda su nekako postali i ostali samo njih dvoje sve do kraj knjige, sa svim osjećajima, razmišljanjima, vezom... doslovno mi je oduzeo dah. Plakala sam od ganuća... Zato osjećam da je beskrajna ljubav prema djeci toliko svemoćna da nas može prenijeti i povezati kroz sve dimenzije. Zato Pisma Matiću trebaju biti i Pisma drugim beskrajnim ljubavima. Možemo biti svjetlo jedni drugima, zar ne?