Prkose baš svakoj ekonomskoj teoriji– posao su započeli u razdoblju gospodarske krize, nisu imali zaleđe bogatih obitelji, nisu ih pratile banke i nisu se obratili konzultantskim tvrtkama da im naprave biznisplan i procjenu rizika. Aleksandar Šekuljica (32) I Ivan Tandarić (35) naprosto su imali viziju i u manje od jednoga desetljeća stvorili su ELFS, najprepoznatljivi domaći modni brend u industriji u koju u vrijeme kada su počinjali nijedan ozbiljan investitor ne bi uložio novac. Smatralo se tada kako je modna scena lijepo mjesto za izražavanje kreativnost, ali u kojoj ozbiljne zarade nema. 

Danas ELFS–i imaju butike u Zagrebu, Mostaru, Splitu I Frankfurtu, zapošljavaju 15 ljudi, surađuju s hrvatskim tvornicama, njihova se odjeća i modni dodaci prodaju u dvjestotinjak specijaliziranih shopova, a modne kreacije podjednako rado nose maturantice i ozbiljne poslovne žene. Logotip Love Elfs brzo je postao statusni simbol. 

Američki san dvojice studenata Tekstilno–tehnološkoga fakulteta u Zagrebu zapravo je, tumače nam, vrlo jednostavan: na faksu im je bilo dosadno, a iako su redovno pohađali predavanja i diplomirali u roku, već su na prvoj godini znali da žele raditi drugačiju modu, nosive kreacije prilagođene svjetskim modnim trendovima. 

–Nismo tada znali kako ćemo doći do toga – prisjeća se Aleksandar i nastavlja:– Znali smo samo da želimo što prije početi raditi, kreirati neke konkretne komade i ponuditi ih tržištu. Istovremeno smo, već u prvome semestru, počeli polagati ispite, a ja sam našao ženu koja me paralelno učila šivati, Ivan je sa šivaćom mašinom već imao iskustva. Na fakultetu nismo imali dovoljno prakse.  Također, nismo bili zainteresirani za izradu modnih instalacija. Ja sam ipak nekako uspio “naganjati” ozbiljan prosjek ocjena, pa sam dobio državnu stipendiju, a tim novcem sam kupio prve šivaće strojeve. Uzeli smo i neke strojeve koje smo otplatili u idućih nekoliko mjeseci. Radili smo u unajmljenome stanu u kojemu smo i živjeli – priča nam Aleksandar, koji je na fakultet došao s rodnoga Lošinja. Ivana, koji je porijeklom iz Zaprešića, upoznao je na fakultetu. 

Prvih pet godina išlo je sporo. Nekoliko početnih revija sami su sašili, a već na prvome nastupu na Cro a porteru kreacije su bile pravi uspjeh. Izvana je sve izgledalo glamurozno, ali druga strana medalje bila je manje blještava: radili su danonoćno, usred šivanja kolekcije vlasnici stana u kojemu su radili odlučili su naprasno prodati stan, pa su prekonoć ostali na cesti. 

Drugi prostor trebalo je naći u nekoliko sati, pa su se uselili u radionicu Ivanova brata u Zaprešiću… Kolekcija je, šale se, doslovce nastala pored kokošinjca…

Za razliku od mnogih domaćih dizajnera, Ivan i Aleksandar uistinu žive od posla koji vole. Kao i svi koji se upuste u privatni biznis, oni se suočavaju s problemima birokracije, nelogičnostima u propisima i zakonskim rješenjima. No, to nije ono na što gube vrijeme i energiju.

–Naravno, sve uvijek može biti bolje, lakše, jednostavnije.  Ali mi nikada ne kukamo jer mislimo da to nema smisla. Ni od koga ništa ne tražimo, a jedini poticaji koje smo dobili su oni za zapošljavanje. Želimo mladim ljudima pružiti priliku, tražimo kvalitetan kadar i uglavnom svi koji dođu k namaraditi i ostanu – kaže Ivan.

Pred njima je još jedan izazov – naučili su sve obavljati sami, a sada polako uče kako prerasporediti i delegirati poslove. 

To će im donijeti više slobodnoga vremena koje sada nemaju, ali i manje stresa s kojim se različito nose. Nekada kroz suze, a nekada kroz smijeh ili tulume.

Anamarija Kronast