Zašto u pustinju motociklom? 

Tu me nekako drukčiji kamen ili masiv, koje je priroda milijunima godina oblikovala, uvijek iznenade svojom jedinstvenošću. Čudnovate zavojite ceste preko visokog Atlasa, ceste u ravnici Sahare i zvuk motora među nogama odvuku me u meditaciju. 

Dobar asfalt imaju, bolji je nego na našim cestama. Prianjanje je odlično, možete mu vjerovati. Paziti treba na magarce, ovce i koze, samo s devama nema problema, one su uvijek mirne. Sve su to ugodne barijere koje te dodatno potiču da voziš mirno i savjesno.

Okolina se iz kilometra u kilometar mijenja. Prvo voziš usred bujnog sredozemnog rastinja, kroz nasade visokih palmi s datuljama i oaze usred ničega. Zato autobusom nikada ne bih išao u Maroko, puno toga bih propustio! Iako je, ruku na srce, autobusni turizam u toj zemlji itekako razvijen. Tu je čak devet znamenitosti pod UNESCO-vom zaštitom.

U pustinji nikomu ne kažem turist, nego avanturist. Jer i po stotinu kilometara uokolo nema ničega osim tebe, pijeska i kamena. Satelitska navigacija nije obvezna, ali bez nje ipak ne bih riskirao. Kaniš li skretati s ceste moraš na motociklu imati dovoljno hrane i vode, da preživiš dan ili dva. Za zahtjevnije putovanje dobro je imati dobrog lokalnog vodiča u pratećem automobilu. Zar to nije avantura, recite?

U sjevernom i srednjem dijelu je dovoljno benzinskih crpki, kao u nas, ali južno od Atlasa, gdje je prometa manje, a razdaljine između naselja mnogo su veće, blagovremeno točenje goriva je iznimno važno. Osnovno pravilo je: pun spremnik goriva i na leđima ruksak s puno vode. Treba prilagoditi i tempo vožnje, to nije dakarski reli, pretjeraš li neće ti doći spasilački helikopter.

Je li sigurno?

Obično me svi koji žele saznati nešto više o putovanju po Maroku najprije pitaju je li ondje sigurno. Da, sigurno je. Ljude i običaje posvuda treba poštivati. Policija ima u svim većim mjestima stalne nadzorne točke, ali ne kontroliraju oni nas i slične strance na motociklima. Njihova je glavna zadaća nadzor domaćeg stanovništva. Nama samo odmahuju i kazuju; Vozite samo naprijed!

U hotelu usred središta Marakeša, tik do znamenite tržnice, dežurni “tajni agent” pazi na goste. Ne pazi samo na sigurnost, već i na sitne male kokošare koji znaju zavući ruku u tuđi džep. Nije to previše opasno, no savjetujem obvezno zdravstveno osiguranje.

Maroko je motociklistima zanimljiva destinacija tijekom cijele godine. Srpanj i kolovoz su užareni i tada je bolje držati se Atlasa, visoke marokanske unutrašnjosti, a još bolje obale. U prosincu i siječnju valja posvuda imati toplu odjeću, posebice na planinskom prijevoju Tizi'n Tichka, koji je 2260 metara nad morem, gdje je snijeg svakodnevica.

Idealno je tutnjati ovom zemljom u proljeće i najesen. Na sjevernoj strani Atlasa zna kišiti, no u Sahari kiše nije bilo godinama. Meni je najdraže do Marakeša da se preko Milana zrakoplovom doći već za 100 eura, ali karte morate kupiti i dva mjeseca prije polaska.

Pravi užitak u Sahari

S rentanjem auta tu problema nema, no kod izbora motocikala je to čak i tragično. Provjerite na Facebooku i blogovima ocjene onih koji su prije vas plahutali ovim prostorima. Ta su iskustva neprocjenjiva i u pravilu točna. Za unajmljivanje solidnog jednocilindričnog motora, koji vas lako služi i na asfaltu, na makadamu, a i u pustinjama, valja odvojiti između 80 i 100 eura dnevno. Svu opremu ponesite. S dobrim cestovno-terenskim gumama je treking po Sahari pravi užitak.

Pustinja započinje kod filmskog Ouarzazata, gdje još uvijek stoje kulise sa snimanja Igara prijestolja i Nebeskog kraljevstva. Od tamo do dina je još dobrih 300 km asfalta. U Er Rachidiji skreneš na pješčane staze prema jugu, na prvi dio klasične dakarske etape. Kod Marzoukija (erg Chebbi) nastavljamo naprijed prema granici s Alžirom, prema Zagori.

Tu se uprizoruju idilična sela i mjesta gdje se zelene krošnje palmi datulja pravilno njišu i uklapaju u sanjarsku sliku sa žuto-smeđom pustinjom i pijeskom u zaleđu. U Ouarzazatu ponestaje pustinjske romantike, a nakon iskustva dobro nam je legla impresija moga suputinika Igora: To je tako, kao da si umočio prst u pekmez i okusio što je to utrka Paris-Dakar.

Vožnja po dinama priča je za sebe. Moraš imati osjećaj za takvo što, predznanje terenske vožnje. Inače si gadno nastradao. Ne ide na silu. Kreneš lagano, a onda postupno dižeš dinamiku, tempo i brzinu. Bitna je tekuća vožnja, da kotači lagano surfaju po pijesku. Nikada ne znaš što te čeka s druge strane dine. Možda je ravnina, možda strmi spust... Ako si neoprezan preletjet ćeš preko upravljača dok si rekao keks. Ali kad ovladaš tehnikama vožnje u pustinjskim uvjetima čarolija je zajamčena. Kao skladno skijanje po svježemu pršiću.

BMW F 650 Sertao i Husqvarna 650 Terra odlično su odradile avanturu.Čak 1400 kilometra u šest dana – bez ijednoga jedinog problema. I to u svim uvjetima, a unajmljeni su u rentabikeu! 

Peter Kavčič i Uroš Jakopič