Napisao: Feđa Vukić

Da je naselje Weissenhoff na rubu Stuttgarta  važan spomenik kulture znalo se i prije no što je to 2016. potvrdio Unesco uvrstivši ga na svoj popis zaštićene kulturne baštine. Izgrađen 1927. kao zajednički projekt nevladine organizacije Deutscher Werkbund i škole Bauhaus, Weissenhoff je odmah izazvao priličnu pozornost, što je bilo i namjeravano jer, makoliko stvarno, naselje je bilo dio projekta Die Wohnung, najjasnije modernističke utopije u Weimarskoj Njemačkoj. Brojke govore: 63 stana u 33 kuće arhitekata iz Njemačke, Francuske, Nizozemske, Belgije i Austrije trebali su pokazati novi standard stanovanja. Je li to bio dizajn za "egzistencijalni minimum", kako se ta tema dvije godine kasnije, 1929., ponovno aktualizirala? Ne sasvim.

Što je doista bila namjera autora te manifestne izložbe građevina i opremljenih stanova? Projekt je nastao kao, danas bi se reklo, privatno-javno partnerstvo, kombinacija djelovanja gradske uprave i neprofitne organizacije, plus jedna ekspertna škola koja se tijekom pripreme projekta uselila u novu zgradu u Desauu. Weissenhof je bio  dio građevinskog programa grada Stuttgarta, s ciljem da se nekako riješi problem stalnoga nedostatka kvalitetnih stanova u okolnostima ogromne inflacije. Već tijekom pripreme projekt je nailazio na jake otpore tradicionalista, posebice arhitekata s lokalnoga sveučilišta, ipak – u potpunosti je izglasan u Gradskom vijeću i ubrzo je formirana Radna grupa, koja ga je trebala provesti.

U pripremnim dokumentima se vidi, kako to navode Pommer i Otto, autori možda najcjelovitije knjige o projektu Weissenhof 1927 and the Modern Movement in Architecture, da je personifikacija ciljane skupine za koju se gradi bila opisana kao "moderni stanovnik grada". Jednostavnije rečeno – educirana srednja klasa za koju će stanovi prostorno obuhvatiti i sobu za sluškinju. Dakako, dokumenti radne grupe bili su puni izjava o ekonomičnosti gradnje i učinkovitosti materijala te novoj estetici arhitekture, no – klasna struktura razjedinjenoga njemačkog društva jasno se reflektirala u funkcionalnom smislu projekta.

Nešto kasnije, tijekom 1926., Radna grupa je formirala filozofiju novog naselja kao "Stanovanje novog doba", a otuda i konačni naziv projekta "Die Wohnung", s plakatima koji su bili jasno kritički intonirani prema tradicionalnom načinu uređenja životnog prostora. Dakle, bila je riječ o stvaranju i predlaganju posve drukčijeg formalnog životnog stila, iako na istim ekonomskim i socijalnim osnovama.

Projekt i izložba otvoreni su u srpnju 1927., a osim samog posve izgrađenog naselja bila je postavljena i didaktička izložba, dok su na eksperimentalnoj lokaciji do naselja pojedine kuće ostavljene nedovršene kako bi se pokazao tehnički potencijal novih konstrukcija i metoda građenja. Svi stanovi u kućama naselja bili su posve opremljeni, uglavnom namještajem koji je poticao iz ideja stvorenih na Bauhausu. Le Corbusier, Mart Stam, J. J. P. Oud, Peter Behrens, Walter Gropius, Ludwig Mies van der Rohe..., ukupno petnaest autora, većinom tada još mladih, iako je bilo i starijih poput Behrensa koji je tada imao 59, dok su Gropius i Corbusier (nekadašnji Behrensovi asistenti) bili na početku četrdesetih godina. Manifestni izbor (kojim je upravljao Mies van der Rohe) tada izrazito inovativno nastrojenih arhitekata bila je jasna poruka i o kozmopolitizmu Weimarske Njemačke. Možda je i zbog toga reakcija koznervativnih i desno orijentiranih tiskanih lokalnih medija bila izrazito negativna, s ironičnim označavanjem naselja kao "arapskog sela" i "socijalističkog raja", uz pomoć fotomontaža.

Weissenhoff je, međutim, u stvarnosti bio daleko od bilo kojeg "socijalizma" jer je u osnovi ponudio stanove po prikladnim cijenama socijalnom sloju koji nije na vlasti, ali ni na dnu društvene ljestvice, nego u zlatnoj sredini koja  lako prihvaća lifestyle novitete, no ipak je nakon 1933. (poslije izbora na kojima je u pokrajini Württemberg za NSDAP glasala solidna trećina populacije) baš  taj segment društva ponio snagu nacionalsocijalističke mijene Njemačke prema totalitarnom modelu organizacije. U veljači 1928. godine izložba je završila i prvi korisnici su se uselili u stanove, pri čemu su tek rijetki željeli otkupiti i modernistički namještaj kojim su stanovi bili opremljeni.

Za Hitlerove administracije naselje je ideološki kritizirano zbog neprihvatljivog izgleda, a ne zbog socijalnog koncepta stanovanja. Za rata su korisnici iseljeni, a useljena je vojska te je dio naselja Weissenhof stradao u bombardiranju. Nakon rata je u nekoliko navrata naselje restaurirano s diskutabilnim rezultatima i tek je obnova tijekom osamdesetih uspostavila izvorno stanje projekta.

Stvaranje pokaznog modernističkog naselja za utopijski građanski lifestyle možda je najbolje utemeljeno u fotografiji koja prikazuje Le Corbusiera i Miesa kako šeću lokacijom i raspravljaju. Obojica su tada u naponu kreativne snage i profesionalne afirmacije. Corbusier iza sebe već ima projekte paviljona Esprit Nouveau na međunarodnoj izložbi dekorativnih umjetnosti u Parizu, knjigu Vers une Architecture i vile La Roche Jeanerette, a pred njim je skora realizacija vile Savoye u Poissyju. Mies van der Rohe je u trenutku kada preuzima umjetnički nadzor nad projektom Weissenhof  već afirmiran kao aktivist u umjetničkim krugovima i autor je iznimnog projekta za visoku zgradu u berlinskoj Friedrichstrasse, da bi dvije-tri godine kasnije ostvario njemački paviljon u Barceloni i vilu Tugendhat u Brnu, “ikonička” djela onovremenog arhitektonskog modernizma. Na fotografiji su dvije osobe koje posve pripadaju građanskoj klasi, izgledom, stilom oblačenja i djelovanjem, pogotovo Mies koji je obučen tako da bi mogao biti bankarski upravitelj ili pak nadzornik kakve javne službe. Njih dvojica, tako socijalno utemeljeni, sudjeluju u projektiranju pokaznog novog kvarta u gradu koji arhitektonskim jezikom i dizajnom namještaja treba postati označitelj srednje klase.

U Weimarskoj Njemačkoj bilo je dosta takvih socijalnih partnerstava u svrhu gradnje stambenih naselja, mahom s fokusom na niže slojeve društva, osobito radničku klasu. Jedan od primjera je i projekt Das Neue Frankfurt, 1925. – 1931., vizionarska ideja o idealnom gradu s masovno dostupnim stanovima, gradonačelnika Ludwiga Landmanna koji je unajmio arhitekta Ernesta Maya da razradi urbanistički i arhitektonski koncept. May je smislio ne samo prostorni i građevinski koncept nego i tada posve inovativne ideje, poput ugrađene minimalne kuhinje, za koju je austrijska arhitektica Margareta Schutte Lihotzky istražila optimalne pokrete osobe koja  radi u kuhinji. Njegova je ideja također bila da angažira Paula Rennera da, koristeći svoje simptomatično utopijski nazvano pismo Futura, izradi urbanu signalistiku u novom naselju.

Weissenhof je, međutim, nešto drugo. Sačuvane su dvije fotografije iz Weissenhofa, nastale na istome konceptu: obje prikazuju nove kuće, ispred automobila sa ženom. Jedna je snimljena ispred Miesove stambene zgrade, druga ispred Corbusierove obiteljske kuće. Iz literature je dovoljno poznata Corbusierova navika da uza svaki svoj novoizgrađeni projekt snimi svoj Voisin. Mies je možda prihvatio taj koncept od njega, a nije bez značenja napomenuti da je u oba slučaja automobil, snimljen ispred novih kuća u Weissenhofu, iste marke – Mercedes Benz. Vjerojatno je riječ o promotivnim fotografijama no Weissenhof su autori tako i zamislili – kao arhitektonski Mercedes – poželjno stanovanje novog tipa za dobrostojeću srednju klasu, pri čemu su metafora tehničkog proizvoda i njegov doslovni socijalni status bili više nego funkcionalni označitelj namjera arhitekata.