Emina Pršić

Spisateljica, voditeljica, glazbenica, glumica... dug je popis talenata Emine Pršić. Iako po struci diplomirani odgojitelj, većinu vremena provodi na pozornici ispred svjetla reflektora. Lijepu, šarmantnu i iskričavu, sigurno ste je zapazili u nekoj od TV-reklama, sapunica, kao voditeljicu nekog događanja, a odnedavno i pjevačicu. A iza svjetla reflektora Emina je s Ivanom Šešo, napisala dvije knjige, a upravo sprema i treću – "Ljubav, beba, blagostanje i sranje" zasigurno će postati pravi hit za sve mlade roditelje koji znaju (ili slute) da bebe, osim sreće, u život donose i kaos i umor. A Emina zna o čemu govori jer osim obrazovanja ima i praktično iskustvo – sretna je mama dvogodišnje Leilani.

Po struci medicinska sestra i odgojiteljica odabrala je naizgled neobičan put.

>Slomljeno srce

Iako su je roditelji usmjeravali da odabere zanimanja koja su društveno prihvaćena za ženu, danas kaže da joj oba koriste u svakodnevnom životu. No, Emina se oduvijek vidjela u umjetničkim vodama. A ideja da počne pisati nastala je kada je shvatila da želi ostaviti dublji trag od statusa na društvenim mrežama. „Kada sam imala potrebu više toga komentirati, izjasniti se, reći svoje stavove, promišljanja, krenule su kolumne, pa knjiga. Željela sam ostaviti pisani trag iza sebe, a u isto vrijeme pomoći nekome“, kaže. I tako je 2012. s Ivanom Šešo objavila svoju prvu knjigu Nedostaje? Ne. Dosta je!. Knjiga je iste godine proglašena najprodavanijom domaćom publicistikom. Iako je ponosna što je njen prvi rukopis doživio takav uspjeh, je li je ipak iznenadio? „Knjiga je iskreno pisana s namjerom da pomogne, a ljudi su to prepoznali.“ Preporuka se najviše širila usmenom predajom pa i danas dobivaju zahvale jer je knjiga mnogima promijenila sudbine i živote nabolje, ispričala nam je Emina.

Pisanje „u duetu“ nije baš uobičajeno, vjerojatno zato što i nije sasvim jednostavno, treba naći pravu formulu. „Kada napišem priču kao vodilju knjige, Ivana se pridružuje svojom stručnom kompetencijom kao realitetni terapeut i donosi vam istu tu priču iz sasvim novog ugla. U isto vrijeme dobivate dvije paralelne realnosti.

Svaka je za sebe istinita i autentična“, objašnjava Emina. Tako čitatelj pred sobom ima stvarnog čovjeka, svakodnevne situacije, s kojima se može poistovjetiti te usto terapeutski pogled i rezultat je neizbježno “aha-moment“.

Emina ne skriva da je i sama imala slomljeno srce. „Svi smo mi jednom bili ostavljeni, ali smo i ostavljali. Samo ovo drugo brzo zaboravljamo.“ A kako pronaći „onog pravog“? „Potrebno je prvo dobro poznavati sebe. Sve dok mislimo da partner ili dijete treba upotpuniti naše emocionalne rupe kako bismo bili potpuni, teško da ćemo naći partnersku sreću. Biti potpun dobar je temelj za zrelo partnerstvo, ne zato što ne možemo bez partnera nego zato što možemo, ali smo odlučili podijeliti život s njim.“ Upravo kroz takvo osobno emocionalno sazrijevanje, poneki pad i slomljeno srce, u njezin je život ušetao i današnji suprug.

>Život u ružičastom balonu?

Druga knjiga "Kad te bajka sastavi, a život rastavi" svojevrsni je anti-nastavak prve knjige. „Ivana i ja znamo u šali reći da smo napisale drugu knjigu kako vam prva ne bi zatrebala. Ona usklađuje jezik ljubavi. To je zaista jedan od glavnih zadataka unutar odnosa. Često se znamo pogubiti u tom usklađivanju, iza kojeg slijede trzavice pa i prekidi odnosa. Važno je osvijestiti da nema života u ružičastom balonu nepomućene sreće – ljubav se živi u svakodnevici.“

Uskoro im izlazi i treća knjiga, "Ljubav beba blagostanje i sranje" u kojoj glavni protagonisti, Maja i Mislav proživljavaju roditeljstvo – i definitivno shvaćaju da ne žive u ružičastom balonu. „Svatko iz svog kuta smatra da se najbolje snašao, a zapravo se pomalo gube kao partneri razočarani u očekivanja koja su imali jedan od drugog kao roditelji.“

Sranje? „U mom slučaju naslovi sami, u trenu, isplivaju na površinu. Ne osmišljavam ih, samo se pojave. Mislim da će roditelji shvatiti poantu jer ‘sranje’ je zaista riječ koja po svim parametrima ide uz bebu, bilo kao stanje stvari ili pojava. Sranje je realnost koja se isprepliće i izmjenjuje s blagostanjem roditeljstva. Sranje je svakodnevica kao ljubav i blagostanje. Bezbroj puta sam tu riječ izgovorila unutar ove dvije godine odrastanja moje kćeri uz neizostavno primanje za glavu.“

Iako svoje knjige ne čita godinu dana od izlaska, kaže da u njima ne bi ništa mijenjala – svaku je napisala upravo u onom životnom razdoblju kada su za njih postojali određeni okidači koji su je tjerali da piše. „S odmakom ne bi bile tako autentično napisane. Volim dati sebe cijelu u napisane redove“, priznaje, i kaže da nastavak knjige ovisi o tome hoće li je inspiracija i dalje služiti. No kako je pisanje sad već postalo strast, u planu joj je kroz udrugu „Moć spoznaje“ pokrenuti predavanja na temu emocionalnog opismenjavanja mladih ljudi.

>Žene s glasom

U svijetu, pa i kod nas sve je jači trend snažnih žena, žena buntovnica, žena s glasom, žena koje žele puno toga reći i znaju kako. Emina Pršić svakako spada među njih, a ponekad je zbog toga uspoređuju i sa svestranom Rosie Kugli. Iako sama nije sklona uspoređivanju, osim kada uspoređuje samu sebe s onom od prije godinu, dvije, tri, kaže da joj ne smeta ako nekoga podsjeća na „uspješnu, sposobnu i pametnu ženu kao što je Rosie.“

Kakve knjige sama čita? „Volim različite žanrove književnosti i čitam ih također periodično, ovisno o životnim fazama u kojima se nalazim“, kaže. „Volim autobiografije, stvarne priče s jedne strane, a s druge strane divim se ustrajnosti i uspjehu J. K. Rowling i uživam u njezinim romanima. Uzore pronalazim u ljudima koji su svojim djelovanjem doprinijeli boljitku društva i osvještavanju.“

>Prava Emina

Emina je poznato lice s TV-ekrana, lice koje ljudi poznaju – za mnoge to je svijet glamura i slave, no ona kaže da joj je draže biti priznat nego poznat. „Pojavljivanje u medijima stavlja vas u položaj da ste poznatiji od drugih iz vašeg susjedstva. Ja ga doživljavam kao svaki drugi poziv u životu.“ No, svjesna je da ljudi koji nemaju pristup „iza scene“ taj način života zamišljaju drugačije.

„Sigurna sam da oni koji nisu dio javne scene doživljavaju takav život isključivo kao glamur, jer im se tako prezentira. Međutim iza svake snimljene reklame je puno sati u ne tako zavidnim uvjetima snimanja, iza svakog televizijskog nastupa puno je stresa, iza svake sapunice je jako puno gerila momenata u kojima se moraš snaći ili otpadaš. Posao, zapravo poziv, koji moraš zaista voljeti da bi plivao u tim vodama“, govori Emina bez uljepšavanja. Svjesna je da bi mnogi odustali već nakon prvog iskustva ili snimanja te se vratili u svoj svakodnevni život gdje nema previše nepredviđenih situacija, ali sama voli izazove i uživa u ulogama i situacijama koje je zateknu na snimanju ili nastupu.

No svestranost i izazovi znači da često mijenja „uloge“: spisateljice, voditeljice, glumice... Tko je „prava“ Emina Pršić? „Kako koji dan. Volim iskoristiti sve svoje potencijale. Ne volim ograničavanja i svjesno želim svakodnevno napredovati i učiti. Za mene stagnacija i opredjeljenje za samo jednu ulogu do kraja života nije opcija, jer me podsjeća na život u tegli kojoj je poklopac vrh.“ Kako je nedavno postala majka trenutno je najviše ispunjava pisanje, čitanje i mir unutar obiteljskog vrta, ali uživa i u kratkotrajnim voditeljskim i glumačkim vodama.

No to nije sve, okušala se i kao pjevačica i tekstopisac, što možda i ne čudi s obzirom na činjenicu da je deset godina provela u djevojačkom zboru „Zvjezdice“. „Muziciranje je dio mog odrastanja koje se utkalo pod kožu. U Zvjezdicama sam stekla iskustva u svojim prvim pjevačkim i scenskim nastupima. Od tamo kreće ljubav prema sceni. Maestro Zdravko Šljivac zasigurno je velikim djelom doprinio onome što danas jesam i zašto volim umjetnost.“ Ipak ne planira nastavljati profesionalnu glazbenu karijeru „jer je to prevelik zalogaj“, ali planira za svoju djevojčicu snimiti neku pjesmu za uspomenu. A kada se poželi pjevanja bira privatni nastup ili dobar karaoke tulum u društvu.

>Ljubav, beba, blagostanje i sranje

Leilani, dvogodišnjakinja poetičnog havajskog imena unijela joj je podosta promjena u život. Emina kaže da to najbolje ilustrira citat Linde Wooten: „Biti majka znači učiti o snagama koje niste znali da imate i doživjeti strahove za koje niste znali da postoje.” Majčinstvo zaista mijenja život, kaže. „Dijete mijenja sve: dan, noć, život, partnerstvo. Mijenja raniji život naglavačke ponajviše ispitujući naše granice tolerancije. Prva godina dana s bebom je psihički i fizički kaotičan proces preobraćanja u majku. Još uvijek svaki dan učim i krećem ispočetka.“

Upravo o tog drugoj, manje zastupljenoj strani progovara u svojoj knjizi Ljubav beba blagostanje i sranje. Na to su je ponajviše, kaže, navele žene koje, iz straha od osude, majčinstvo isključivo prikazuju kroz šljokice, dugu i jednoroge, iako znaju da je majčinstvo puno više od toga.

„Prve majke koje su pročitale knjigu, osjetile su svojevrsno olakšanje. Kad si prvorotka jako brzo i lako možeš osjetiti na vlastitoj koži da nisi savršena majka iz ‘mamećih grupa’ ili s Instagram savršenih fotografija, te se zbog toga osjetiti nemajkom.“ Ona i Ivana Šešo pisale su knjigu imajući na umu podjednako i mame i tate, jer i jedan i drugi imaju određena očekivanja, iako „ne postoji krivo, postoji ono naše, usklađeno koje nam služi u putovanju zvanom roditeljstvo a koje traje do kraja života kada se odlučimo za njega“.

Kako je po struci odgojiteljica, trebala je biti pripremljena... ili ne? Desilo joj se, kaže, često da se sjetila one Sokratove „Sada znam da ništa ne znam.“ „Sva naučena teorija pala bi u vodu, pucala bih po šavovima od umora, iscrpljenosti i nisam vladala situacijom. Zato je u takvim trenucima bitan partner koji potegne kada vi zakažete.“

Svoju dvogodišnju kćer odgajaju svjesni da dolaze iz različitih domova pa onda i različitog odgoja. „Imamo jednake životne vrijednosti pa prema njima usmjeravamo Leilani kroz život. Slabih točaka uvijek ima, ali tu smo da korigiramo jedan drugog jer nam je oboma misija jednaka: odgojiti sretno i zdravo psihoemocionalno biće.“

Ipak, Emina je javna osoba, odražava li se to na njihov privatni život? „Često znam izjaviti da kako bi muškarac mogao voljeti ženu onako kako ona to očekuje trebao bi spoznati tko je, što je i koliko zarađuje. S obzirom na to da sam se udala za muškarca koji je to spoznao, dobivam podršku za svoje djelovanje“, kaže. Osobe koje su ostvarene i zadovoljne uvijek pružaju podršku drugim ljudima i uz njih rastete, smatra ona, sretna da je pronašla takvog partnera.

„Suprug Vedran je ekonomist i moje idealističke planove postavlja na ispravne noge. Jednim djelom živim u oblacima, a on je prizemljen, tako da se savršeno nadopunjavamo. Njemu bi bilo dosadno bez moje maštovite i zaigrane glave, a meni bi ekonomsko računanje koje on preuzima u našem životu ukralo vrijeme za kreativnost koju nosim u sebi.“

>I obitelj i karijera

Cijela obitelj živi u kući u Samoboru, a da nema kćer, vrlo vjerojatno bi se preselila još dalje od grada, kaže uz smijeh. Uz grad je vežu samo kazališta, kina, koncerti, muzeji, a sebe vidi u prirodi, miru, daleko od gradske buke, gužve i nervoze gradskih prometnica. „Volim mir koji pruža priroda. Imati takvo utočište za mene je pojam doma. Samobor je idealan kompromis između grada i prirode. Taman daleko od prevelike buke, a opet blizu glavnog grada.“

Iako obožava svoj dom, velika su joj strast putovanja, a suprug je uz nju postao putnik-avanturist. „Njegova putovanja uključivala su skupe poslovne hotele, a moja ‘robinzonski’ smještaj“, kaže sa smijehom.

No otkako su postali roditelji, putovanja su privremeno stavljena na poček. „Putovanja su ono što mi najviše nedostaje od kada sam postala majka“, priznaje svjesna da način na koji voli putovati nije primjeren za malo dijete. „Kada me nostalgija povuče izrađujem plan za buduće destinacije i proučavam nove dokumentarne filmove o zemljama svijeta.“ Trenutno mašta o budućem putovanju, za početak u Europi, ali iduća destinacija na koju će otputovati sama je zasigurno Indija.

Leilani je dobila havajsko ime, znači „nebesko dijete“ i ime je havajskog cvijeta te je pomno odabrano, a želja im je da Havaje prvi put posjete sa svojom djevojčicom koja nosi prelijepo ime.

Gdje se vidi za pet, a gdje za deset ili dvadeset godina? „Da ste mi to pitanje postavili prije nego sam postala mama, vjerojatno bih drugačije odgovorila. Trenutno živimo dan po dan svjesni nepredvidljivost situacije, jer više ne ovisimo samo o sebi nego smo odgovorni za još jedno biće koje diktira tempo pa i smjer kretanja. Želja je da dugoročno uživamo kao obitelj, ali i ostvareni u svojim pozivima.“ •

Predstavljanje knjige održat će se u srijedu 13. veljače.