Teško da prođe dan a da vas namjerno ili slučajno ne pogodi neki mirakul Zlatana Stipišića Gibonnija. Nimalo čudno, jer iz godine u godinu on je taj kojeg se najviše sluša. I ne govore to samo statistički podaci ZAMP-a. Gibo je najizvođeniji autor zabavne i pop glazbe, u samom je vrhu top ljestvica država regije, a odlične recenzije dobiva i u Sjedinjenim Državama, Velikoj Britaniji i posebice u Italiji. Pred godinu dana počeo je širiti zarazu novim albumom “Familija” koji je upravo počeo izvoditi na otvorenoj sceni zajedno s još jednim glazbenim magom zabavne glazbe, čuvenim Oliverom Dragojevićem. U samo prva dva mjeseca Splićani svjetskog glasa prodali su 37.500 albuma “Familija” što je rezultat svjetskog ranga. Sad su na redu koncertu, a najveći je onaj u zagrebačkoj Areni koji će se održati u listopadu. S pjevačem i skladateljem razgovarali smo o novom albumu, skorašnjim koncertima s Oliverom, važnosti jezika u glazbi i inozemnim nastupima. Vječni "Libar", sanjarski "Mirakul" važna "Žeđam" i legendarna "Cesarica" koju je Gibonni napisao za Olivera. Hrvatski poeta najradije pjeva o ljubavi. “Rendgen za emocije još nisu otkrili", govori s osmjehom dok uživa u čaši narančina soka. Romantični revolucionar koji dozvoljava da ga vode duša i potpuna predanost glazbi, s Oliverom priprema koncert za pamćenje, u zagrebačkoj Areni.

START: Počnimo od kraja, Vašim aktualnim, približno već godinu dana starim albumom "Familija", koji ste snimili s Oliverom Dragojevićem. Kakve su reakcije?

GIBONNI: Dogodilo se nešto senzacionalno. To moram reći jer o tome nitko ne piše, svi znamo da je CD umro. Godine 2013. bio sam u Londonu kada su zatvorili tada zadnju veliku trgovinu CD-ovima. Album danas više ne postoji. Postoje YouTube, pametni telefoni… Dogodio se fenomen da je album "Familija" u prva dva mjeseca kupilo 37.500 ljudi. To je nešto što danas više ne postoji. Nevjerojatno!

START: Zašto je album uspio?

GIBONNI: Kada smo s Oliverom počeli snimati "Familiju" radili smo bez većih ambicija i sve je moglo ispasti puno skromnije. No dogodilo se to da ljudi žele priču baš kao i mi, žele zbirku pjesama. To primam kao nevjerojatan kompliment.

START: Postoji li neki posebni razlog što je naziv albuma "Familija"?

GIBONNI: To je najbolji mogući naslov. Kad samo izgovoriš riječ familija glazba već započinje. U tome je nešto tako dobro, neka pozitivna energija. Naslov opisuje kako se vidimo, a naslovnicu su napravili Oliverov sin i moja kći. On je fotografirao, a ona je radila dizajn. Album smo posvetili Oliverovu pokojnom bratu Aljoši i mome pokojnom ocu.

START: Sve pjesme napisali ste vi?

GIBONNI: Da!

START: Kako ste se s Oliverom dogovorili na koji način će tko pjevati koju pjesmu?

GIBONNI: Pjesme sam mu predstavio u njegovu domu. Izabrao je one koje su mu bile ljepše za pjevanje. Oliver je pjevač, interpret. Ja volim pjesme koje imaju dobar tekst i nisu tako pjevačke, više su kantautorske. Nama se nije bilo teško dogovoriti.

START: Jeste li pjesme pisali sa željom da ih pjeva Oliver?

GIBONNI: Ne! Kada pišem pjesmu to je kao… poznaješ li izraz otvoreno pismo? Moje pjesme su otvorena pisma ljudima koji su mi bili inspiracija. Nikada ne pišem pjesme za pjevača, nego za ljude o kojima te pjesme govore.

START: Jeste li bili uvjereni da na tom albumu želite surađivati s Oliverom?

GIBONNI: Za mene je izazov to što on želi pjevati moje pjesme. On je naš Frank Sinatra. Pjevao je neke od najznačajnijih pjesama u zadnjih 50 godina. Kada znam da mi je uspjelo napisati pjesmu koja može ići uz bok tim njegovim najznačajnijim pjesmama to je velika stvar.

START: Kada ste upoznali Olivera?

GIBONNI: Počeli smo razgovarati o suradnji i zajedno svirati 90-ih. Cesarica je bila početak zajedničkoga puta.

START: Otkuda ste crpili inspiraciju za pjesmu koja je danas jedan od najprepoznatljivijih Oliverovih hitova?

GIBONNI: Tu sam pjesmu lako napisao. U toj je pjesmi bilo tako kao kad biste crnačkoga glazbenika u Mississippiju pitali kako je napisao blues – to mu je u krvi. To je uistinu bila glazba iz mojih gena.

START: Postoji li nešto u čemu se s Oliverom ne slažete:

GIBONNI: Slažemo se u najvažnijim stvarima, u tome da obojica volimo glazbu i u tome da je uživanje u glazbi važnije od uspjeha. Razlike između nas su možda u tome što on određene aspekte lakše odradi. Kada ja shvatim da sam na snimci učinio pogrešku to je za mene kraj svijeta, kao sudnji dan. On je opušteniji i to je njegova vrlina. Oliver je totalno apolitičan. Ne prati politička događanja, ne zanimaju ga. Ja o politici puno znam, no to nije za hvaliti se. Ne zanima me dnevna politika, zanimaju me harmonija i mir među ljudima. Tužan sam kada se ljudi prepiru i kad izbiju sukobi. Žalostan sam zbog toga. Oliver je u tome blagoslovljen, on uopće ne vidi sukobe.

START: Arsen Dedić je rekao da ste lirik, da niste za barikade…

GIBONNI: Da, on je očekivao da ću ići njegovim stopama i biti nekakav revolucionar. Meni odgovaraju harmonični odnosi, za stvaranje trebam mir i ljubav. S drugačijim se ljudima nikada neću razumjeti, jer mi naprosto ne govorimo istim jezikom.

START: Zato u glazbi niste nikada uistinu bili politični?

GIBONNI: Prihvaćam se također takve tematike, recimo u pjesmi "Toleranca", pa "Udica", ali pjesme prožete politikom ne pišem često. Po mome mišljenju o tome moraju pisati glazbenici koji su u hip-hopu, reperi.. Oni pjevaju kako se ne slažu s političarima i Vladom. Ne želim se vezati svojim pjesmama uz neku političku opciju, jer kad oni izgube smisao gubi ga i moja pjesma. Radije se bavim tematikom kojom mogu utjecati na neku mladu osobu tako da dokažem da konflikt nije rješenje, već je rješenje dijalog. Ako sam u tome uspio napravio sam sve. To je moj put.

START: Posebna suradnja s Oliverom Dragojevićem na albumu "Familija" odražava se na zajedničkim koncertima gdje se ne ide na tipičan nastup pjevača i gosta, nego su na pozornici dva protagonista, dva vodeća pjevača. Kako ste osmislili koncept takvih nastupa?

GIBONNI: Za oblikovanja koncerata nismo odmah došli do konačne izvedbe jer nismo željeli da nastupa prvo jedan a onda drugi, nego nam je bio cilj uspostaviti interakciju na pozornici. Svakako pjevamo sve najvažnije pjesme naših karijera.

START: Budući da ste iznimno popularni nije Vam teško rasprodati koncerte. Zanimanje je veliko. Koliko nastupa imate kroz godinu?

GIBONNI: Zapravo i ne previše. Nisam pohlepan i ne želim doći u situaciju da glazba koja je moja najveća ljubav postane rutina. Kada bih imao 150 i više nastupa u godini vjerojatno ne bih ni znao u kojemu mjestu nastupam. Bio sam na brojnim koncertima velikih glazbenih zvijezda, na kojima se osjeća kako im je to samo jedno od brojnih mjesta u kojima su nastupili. Pred pozornicom su ljudi koji tvoj koncert doživljavaju kao praznik. Ja im takav loš osjećaj nikada ne želim priuštiti. Novac ne bi trebao utjecati na istinsku glazbu i izvođače.

START: Koji su Vam najljepši trenuci u glazbi?

GIBONNI: Najljepše mi je kad u vlastitu domu napišem lijepu pjesmu, kad osjetim da je dobra. Obožavam trenutak u kojemu, kada dođem pred publiku i vidim njezinu reakciju, osjetim kako je ta pjesma doprla do njih i da su je osjetili. Ta dva trenutka najviše volim.

START: Prodirali ste i na druga tržišta. Kako ste to doživljavali?

GIBONNI: Veselio sam se Europi jer sam mislio da s EU-om više neće biti granica, no one su i dalje u glavama. To je 28 država, 28 kultura i složili smo se jedino kako svi moramo govoriti engleski. EU je po mome mišljenju premlada da bi države iznutra znale što se događa s druge strane granice.

START: S engleskim albumom "20TH Century Man" išlo je odlično.

GIBONNI: Vani sam imao više od 120 recenzija. Najslabija ocjena bila je 3,5 od mogućih 5. Ako bih bio džezer to bi bio ogroman uspjeh, ali ja sam u popu ,a tu su jedino mjerilo ljestvice. Imali smo koncert u klubu u Londonu i bilo je iznimno. Kako sam nažalost pušač išao sam nakon svirke zapaliti na ulicu i pola je kluba došlo za mnom da se upoznamo i da mi kažu kako su tekstovi fantastični. To je super, ali u popu ako nisi među troje najboljih kao da te ni nema. Pop glazba mora biti uspješna. Ne možeš biti pop-glazbenik u klubu. Možeš ondje svirati blues, jazz, ali pop tu ne stanuje.

START: Koje je Vaše najvažnije iskustvo u vezi s tim engleskim albumom?

GIBONNI: Tada se tim projektom nisam probio u Italiji, jer mi se glazba činila previše sličnom njihovoj pop-glazbi. Na koncu se to pokazalo kao pogreška, jer sam u Italiji imao najbolje recenzije. Otvorili su mi ondje srce. Slično smo se plašili Amerike, a imali smo rasprodan House of blues. I sada ondje "stojim ja" i velikim svjetlećim slovima piše "Gibonni", a pokraj imena piše "rasprodano" – sjajan je to osjećaj. Danas mi je žao što sam se plašio Amerike. Znaš ono - što da radim ondje kad imaju sve. U stvarnosti su vrlo otvoreni, uvijek ti žele učiniti uslugu, samo tako, za svaki slučaj. Kada shvate da ste glazbenik, svi se žele slikati s tobom i kažu ti - "Sjetite nas se kada budete uspješni!".

START: U Europi Vas nisu tako lijepo primili?

GIBONNI: Europa je drugačija. Tu ti kažu – "Hajde, dokaži se! Misliš da nisam gledao Springsteena na koncertu, što ćeš ti meni prodavati maglu”. Europljani imaju distancu. Na kraju oni od kojih očekuješ najmanje daju najbolji odaziv.

START: Što Vam je najupečatljivije u Americi?

GIBONNI: Sjećam se Las Vegasa. Ondje je Oliver imao koncert, a ja sam bio gost. Tada smo po Americi putovali zrakoplovom. Kako mi se više nije dalo putovati avionima, stalno se izuvati i probijati kroza sve sigurnosne aparate, predložio sam da unajmimo auto i kroz pustinju se vozimo do Las Vegasa. Nisam ništa znao o Americi i htio sam osjetiti njezino bilo. Tako mi krenusmo u Vegas Dodgeovim kombijem. Vozili smo noću, jer danju je prevruće i nesnosno kroz pustinju, i iznenada u daljini ugledali svjetla. A kada smo se približili pa ušli usred noći je bilo svjetlije nego u podne. I prvi veliki pano na ulazu u grad, svijetleći i ogroman, imao je natpis: Palm hotel – Oliver Dragojević, special guest Gibonni. Počeo sam se smijati. Nakon toga uslijedila je reklama za Davida Copperfielda, pa za neko alkoholno piće, pa za prostituciju – tri prekrasne ženske stražnjice u bikiniju s natpisom "to možete imati u svojoj sobi” – zatim opet Oliverova reklama. Čista ludnica.

START: Ima li pjesma isti naboj na materinskom kao i kada ju izvodite na nekome drugom jeziku?

GIBONNI: Tajna je u suštini. Original je u pravilu odličan, no kada prevedete nerijetko je katastrofa. Puno je bolje pisati pjesme odmah na drugome jeziku.

START: Ako biste primjerice postali mentor mladoj glazbenoj skupini biste li im savjetovali da pišu na svojemu ili na engleskome jeziku?

GIBONNI: Rekao bih neka rade u kombinaciji. Na kraju sam imao najviše uspjeha sa skladbama kao što je "Mirakul", koja je dvojezična. S takvom pjesmom možeš pred bilo koju publiku, pjevaš na svojemu jeziku, refren na engleskom i svima je jasno.

START: U pjesmi "Moja kuća" svoj grad oslovljavate riječima: “Ne viruj onom koji mrzi kad zine, nemoj da ti takvi maćaju ime”. Tko blati ime Splita?

GIBONNI: Govorim gradu da ne dozvoli živjeti s idejama nekih da tu ne primamo druge. To nije u duhu našega grada. U duhu Splita je da prima druge ljude, sve ljude.

START: Kako primate negativne kritike?

GIBONNI: Možeš o meni reći što hoćeš, samo mi glazbu pusti na miru. Jer mi je ona sveta. Ako netko napiše da mu se moj album ne sviđa to me boli više nego bilo što drugo.

START: Zaboli vas i nakon toliko godina na sceni?

GIBONNI: Nažalost ne zaboli kao i prvoga dana.

START: Od teškoga rokera u grupi “Osmi putnik” do mekšega rokera u “Divljim jagodama” - kako ste na kraju otkrili svoju stvaralačku formu?

GIBONNI: Među svim tim bivšim hard-rockerskim glazbenicima ja sam imao put koji je najsličniji putu Roberta Planta. Kada su se "Led Zeppelini" raspali bilo mu je najlakše nastaviti njihov zvuk. Lako bi se igrao nostalgijom i radio bi slične albume, kao što je to radio i Ozzy Osbourne kada je napustio "Black Sabbath"… Kada jednom napustiš bend nisi više ograničen zvukom i zajedničkim odlukama, slobodan si. Skineš oklop i ideš kamo te vodi duša. Robert Plant tada se usmjerio na britansku folk-glazbu sviranu na egzotičnim instrumentima. Ta priča je meni najbliža. Mediteranac sam i zato me je zanimao folklor moga kraja. Tu sam pokušao egzotično dodati rokersku energiju i znam da mi je to uspjelo. Mnoge kritičare je to zbunilo, jer ne znaju kamo bi me točno uvrstili. Neka me uvrste gdje jesam - u etnu s rokerskom energijom.

START: Hrvatska ima puno darovitih glazbenika, gdje vidite svoje mjesto na toj sceni?

GIBONNI: Osjećam se kao egipatski Kopti koji su se sastajali u katakombama i razgovarali o ljubavi, milosti i sve vrijeme živjeli u strahu da će ih Rimljani naći i dati lavovima. Kada pjevam u dvorani pred svojim ljudima to je kao u tim katakombama. Mi smo na sigurnome, govorimo što mislimo i imamo svoj humor koji nikoga ne žali i razumijemo se - mi smo familija. Na kraju koncerta slavimo ljubav, slavimo dobru energiju.

START: Na koju svoju pjesmu ste najviše ponosni?

G: Na pjesmu “Udica” s albuma “Familija”. To je najbolji tekst koji sam u životu napisao. Glazbeno su možda najcjelovitije pjesme “Libar” i “Posoljeni zrak i razlivena tinta”. Postoje pjesme za koje mislim da su izvrsne no nisu bile tako slavne. Na albumu “Toleranca” je tako pjesma “Vesla na vodi”, po mome mišljenju – odlična!

START: Puno ste stvarali u zlatnome dobu albuma - kako se danas snalazite?

GIBONNI: To nije samo moja situacija. Uzmite primjerice U2 i album “Joshua Tree” - kako da se izraze jednom pjesmom? Potreban je album. Možete me razumjeti kao novinar, jer to je kao da vama kažu da napišete samo naslov i tako se izrazite. Što možeš učiniti samo naslovom? Ako mi uzmu album, uzimaju mi kolumnu, ograničavaju me na naslov.

START: To mi se čini kao zajednički problem mnogih glazbenika.

GIBONNI: Puno glazbe se “ne primi” za prvoga slušanja. To se meni dogodilo s grupom R.E.M. Kada se pojavila išla mi je grozno na živce. Zatim me je MTV “izmaltretirao” dok nisam shvatio kako je to zapravo odličan bend. Zamisli da se R.E.M. pojavio danas na iPhoneu nekoga 18-godišnjega Gibonnija i da mu se ne dopadne. On jednostavno napravi pokret prstom, izbriše i nastavi dalje. Nikada ne bi zaista otkrio taj bend. Glazba i demokracija zajedno ne djeluju baš najbolje. U glazbi mora postojati doza totalitarizma, jer bi se u suprotnome propustilo mnogo dobrih bendova.