Foto: Željko Puhovski/Cropix

Svečano obilježavanje 100. obljetnice osnutka Muzička akademija započelo je subotnjim svečanim koncertom u KD Vatroslava Lisinskog. Pod dirigentskom palicom maestra Nikše Bareze, uz Jadranku Gašparović na violončelu te Martinu Filjak na klaviru, a sve uz Simfonijski orkestar Muzičke akademije, koncertnu dvoranu ispunjavala je glazba hrvatskih skladatelja Stanka Horvata, Milka Kelemena i Natka Devčića. U dodatku, u okviru već tradicionalnog „razgovora s umjetnicima“ umjetnici su pričali o svojim iskustvima tijekom studija na Muzičkoj akademiji, iskustvima u radu sa skladateljima čija su djela sinoć izvedena te uspomenama koje ih vežu za Muzičku akademiju. Brojni su pokrovitelji obljetnice, od predsjednika RH pa sve do Nine Obuljen Koržinek, ministrice kulture koja je i sama pohađala Akademiju i koje je o svemu kazala:

-       S ponosom i nostalgijom prisjećajući se svojih studentskih dana na Muzičkoj akademiji uživala sam večeras u izvedbi talentiranih mladih glazbenika Simfonijskog orkestra Muzičke akademije koji su uz soliste - pijanisticu Martinu Filjak i violončelisticu Jadranku Gašparović, pod ravnanjem maestra Nikše Bareze izveli djela hrvatskih skladatelja Stanka Horvata, Milka Kelemena i Natka Devčića. Zaslužene čestitke profesorima, studentima i upravi Akademije na stoljeću njihove raskošne glazbene priče, a posebne čestitke i maestru Barezi koji je upravo ovim koncertom obilježio 60 godina svoje bogate međunarodne dirigentske karijere.

Razgovarali smo s umjetnicima nakon senzacionalnog koncerta u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog – s vrhunskim solisticama koje nastupaju u najvećim svjetskim koncertnim dvoranama, s nekadašnjim studentom, a danas uvaženim i cijenjenim dirigentom Nikšom Barezom.

Poštovani g. Bareza, ovim ste koncertom i Vi obilježili punih 60 godina otkako ste diplomirali dirigiranje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Nastupali ste na najvećim svjetskim pozornicama, no zanima nas u čemu se razlikuje dirigiranje u najvećim dvoranama s najvećim orkestrima i solistima, poput milanske Scale i Bečke filharmonije, u odnosu na ovo večerašnje sa studentskim orkestrom u Lisinskom?

Nikša Bareza: - Odlično je bilo iskustvo sa zagrebačkim studentima koji su bili neobično koncentrirani i pažljivi, s velikom željom da koncert uspije. Tako je i bilo. Oni imaju neizmjeran potencijal. Rezultat je fascinantan kada znamo da je riječ o studentima. Mislim da moramo čestitati mladim glazbenicima jer su odsvirali znatno bolje nego što smo i u najboljim snovima mogli očekivati.

Što se tiče iskustava sa svjetskim ansamblima – naravno da tu postoje bitne razlike u načinima izvedbe i mentalitetima. Njemački orkestri, talijanski, francuski, naši… bitno se znaju razlikovati. Tu se čovjek mora znati postaviti i unaprijed dobro pripremiti i prilagoditi. Moram priznati kako nikad nisam imao problema. Čak ni kad sam po prvi put, još za vrijeme studija, dirigirao u Austriji. Uskočio sam u jednu predstavu u teatru koja je bila na repertoaru. Boris Papandopulo je trebao dirigirati, no nije ga bilo, zaglibio je na cesti zbog snijega. Uskočio sam kao zamjena i bio presretan. Bilo je to iznimno iskustvo i ta prilika u Grazu otvorila mi je vrata. Potom sam ubrzo dirigirao i u glazbenoj prijestolnici Beču, u Mozartovu Salzburgu, sve kao student. To me dovelo i do Opere HNK –  trebali su korepetitora i čuli su da se ja dobro snalazim u tome. Zapravo, ono što je bilo bitno za moju karijeru. Relativno sam rano započeo živjeti punim glazbenim tempom, s onim najvažnijim s nastupima, s praksom. No valjalo je sve to uskladiti jer bilo je vrlo naporno sa studijom i s takvim tempom. Studij nije bio nimalo jednostavan i lagan. Imao sam sreću s profesorima koji su bili sjajni, koji ne samo da su bilo odlični pedagozi, oni su bili prije svega ljudi koji su me znali motivirati. Bila su to velika imena, poznati skladatelji. S HNK sam radio veliku produkciju Verdija koju je vodio Milan Sachs. On je bio nevjerojatno oštar, precizan i odlučan. Kao da nam je želio poručiti kako je naš poziv iznimno težak. Bio je to i moj diplomski koncert i to sa Zagrebačkom filharmonijom. Nakon toga morao sam ići u vojsku, a po povratku vratio sam se u HNK.

Vaša je biografija odista impresivna, no vratimo se skladateljima koji su imali najveći utjecaj na Vas. Eto, večeras smo slušali skladbe hrvatskih kompozitora od kojih su dvojica bili Vaši profesori. Natko Devčić bio je Vaš profesor harmonije, a Milko Kelemen učio je studente čitanju partitura. Kakav je osjećaj dirigirati autore koji su vam bili mentori, koje ste osobno poznavali? Možete li nam svjedočiti i o njihovim djelima i osjećate li da kroz njih progovaraju i njihove osobnosti?

Nikša Bareza: Apsolutno! S Natkom Devčićem je to bilo drugačije. Bila je prava mora doći k njemu na sat za vrijeme studija, no znao je svoj posao. Ostali smo i nakon mog završetka studija u jako dobrom odnosu. S Milkom Kelmenom sam cijeli život bio u odličnim i prijateljskim odnosima. Dirigirao sam većinu toga što je on napisao i puno toga smo napravili zajedno u Zagrebu i inozemstvu. Oba profesora od mojih najranijih početaka imala su na mene ogroman utjecaj. Zbilja sam imao od koga učiti. Stanko Horvat došao je nešto kasnije. Slučajno se dogodilo da je na programu mog prvog koncerta sa Zagrebačkom filharmonijom. bila i jedna praizvedba Brucknera sa solisticom Nadom Puttar-Gold, tadašnjom divom u Zagrebačkoj operi. Bilo je odlično i tu je startalo naše prijateljstvo. Smatrao sam da je promicanje glazbe zapravo naša dužnost. Mi imamo iznimno vrijednu baštinu i cilj nam je bilo promicati našu glazbenu kulturu. Mi nemamo Richarda Straussa, Wagnera, Mozarta ili Beethowena, ali imamo iznimne druge kvalitete. Uloga nas hrvatskih glazbenika je da to promičemo, da obični ljubitelji glazbe vide i čuju o čemu se tu radi. Brojna djela naših autora su fascinantna. Večeras smo čuli istarsku ljestvicu u „Istarskoj suiti“ – to je jedna iznimno lijepa kompozicija. Koncert za klavir i orkestar Milka Kelemena nastao je kao njegovo prvo djelo nakon završetka studija kod Šuleka. To se osjeća jer Šulek je dozvoljavao neke digresije, ali je bio jako, jako konzekventan kod toga. S pravom, ulijevao je glazbenicima profesionalizam do maksimuma. Ovaj je koncert jako lijep. Imao je avanturističku sudbinu da je nakon praizvedbe u Zagrebu, pa izvedbe u Beogradu s tamošnjom Filharmonijom izgubio i partituru i materijal. Nigdje se to potom više nije moglo naći. Sin Melite Lorković, koja je bila profesorica na Akademiji, solistica praizvedbe, uspjela je iz klavirskih izvadaka rekonstruirati skladbu. Imali smo strašnih muka ovih zadnjih mjesec dana. Morali smo toga puno toga korigirati, vratiti na „izvorne postavke“. Radi se o jednom iznimno dobro koncipiranim djelu, vrlo inteligentnom, mladog kompozitorom velikoga znanja.

Gospođo Gašparović; izveli ste večeras „Ljetni diptih“ Stanka Horvata, djelo za koje znamo da je autor posvetio upravo Vama i koje ste praizveli 11. studenoga 2000. godine ovdje u Lisinskom. Ako se ne varam, od tada ga niste izvodila.

Jadranka Gašparović: Naravno da se sjećam. To je bilo u povodu 70. rođendana maestra Horvata i on je bio među nama. Bilo je veliko zadovoljstvo s njime raditi, a ja sam bila neizmjerno zahvalna što je baš meni posvetio djelo. Volio je taj moj duboki ton i uvijek je to naglašavao. S njim smo i dovršavali djelo jer on je zadnji dio odlučio dovršiti konzultirajući se s glazbenicima, tako i sa mnom.

Sada kada imate takav odmak gledate li na to djelo danas nešto drukčije? Jeste li ga drugačije sada izveli?

Jadranka Gašparović: Moram reći da ne. Možda sam ga danas izvela nešto slobodnije jer godine i zrelost čine svoje. Uglavnom sam se sjećala čistih detalja koje je maestro zahtijevao i koje su mu želje bile. Nisam se zapravo puno odmicala od tih stvari koje smo tada zajedno kreirali.

Diplomirali ste u klasi profesora Valtera Dešpalja. Znali ste kazati kako vam je bio veliki idol, čak i prije nego ste upisali Akademiju, u to doba imali ste njegove ploče kojoj ste redovito preslušavala. Jeste li i danas u kontaktu s profesorom?

Gašparović: Mi smo stalno u kontaktu. Čujemo se i vidimo i to redovito. On ima posebno mjesto u mom srcu i čelističkoj karijeri i ima veliki pečat.

Opće je poznato da je sjajan pedagog. Zanima nas, razmišljate li i Vi da se bavite pedagogijom?

Gašparović: Moram priznati i nisam. Više sam u komornoj glazbi i sviram kao solistica u Flamanskoj operi u Antwerpenu u Belgiji. Svatko je predodređen da radi ono što mu dobro ide. Ima strpljivih glazbenika koji to vole. Trenutno sam predana orkestru i solističkoj karijeri.

Gospođo Filjak, maestro Bareza je spomenuo Kelemenov koncert koji ste vi izveli. Imali ste zapravo veliku čast izvesti djelo s početka skladateljeve karijere, ali i neke s kraja njegove karijere poput „Madrigal Rouge“ koje je skladatelj posvetio Vama, a koje je napisao 2008. godine. S obzirom na to da je on bio evolutivni tip skladatelja, može li se prepoznati on s početka i s kraja karijere?

Filjak: Kelemenov koncert koji smo večeras izveli napisan je 1952. godine, znači baš negdje pri kraju njegova studija. U njemu vidim brojne elemente romantike, ponajprije Prokofjeva, Aleksandra Skrjabina. Sve se to može prepoznati u Kelemenovoj partituri. Taj sam koncert izvela još 2007. sa Zagrebačkom filharmonijom i tada sam za tu izvedbu dobila „Nazorovu nagradu“. Ta vijest je nekako došla do maestra koji je zbog toga bio jako sretan tako da mi je odlučio posvetiti skladbu „Madrigal Rouge“. Pri komponiranju često bi se čuo sa mnom i radio bi nacrte i posljednje detalje koncerta. Praizveli smo ga s Deutsche Radio Filharmonije 2011. godine. Maestro je bio iznimno posvećen djelo, a jednako i meni. Dolazio bi na probe, inzistirao je da nosim crvenu haljinu. Bilo mu je to iznimno bitno, a i meni je. Jako smo se dobro slagali, no ono što je zanimljivo, ovo danas s time nema apsolutno nikakve veze. To je djelo koje se oslanjalo na avangardu, uključivalo je i specifičnu rasvjetu. Morala sam surađivati i s tehničkim osobljem jer sam imala mikrofon u ruci, jer sam nakon cijele balade koja je trajala 22 minute morala kazati: - „Madrigal Rouge“. Koliko god se to čini jednostavno, bilo mi je to teško. Svakako bih rekla da te njegove dvije faze gotovo da i nemaju dodirnih točaka.

Za Vas bi se moglo kazati kako niste samo ekspert u sviranju klavira. Vi ste stručnjakinja i u biranju klavira. Kao gošća hamburške tvornice Steinway & Sons ove ste godine za Hrvatski glazbeni dom u Splitu odabrali klavir, a prije toga za Istarsko narodno kazalište. Izabrali ste klavir i za Koncertnu dvoranu Vatroslava Lisinskog. Jeste li svirali ovaj koncert baš na tom klaviru?

 Filjak: Naravno! Svirala sam na „svojem klaviru“.

Čuli smo da za vaše sviranje i testiranje zna trajati i više od šest sati. To je minuciozan posao s puno odgovornosti. Koja zna biti razlika između, naoko dva ista Steinway glasovira? Kako birate?

Filjak: Sam boravak u tvornici traje i više od osam sati i uključuje odabir i više od deset instrumenta. Taj sam proces prošla već nekoliko puta. Taj se proces odlikuje dijagnosticiranjem razlika, a posebice onih mikro. Sve su to instrumenti koji su svi fantastični. Za mene je instrument jedno živo biće koje ima svoju putanju, svoj put koji je odista poseban za svaki od njih. Steinway tvornica je specifična, jer tamo se sve radi ručno. Drvo sazrijeva jako dugo, što je jedna od tajni kvalitete i dugovječnosti tih instrumenta.

Jedna druga putanja za glasovir počinje u onom trenutku kad dođe u dvoranu. Tek tada on počinje živjeti svoj život. Svaka dvorana ima specifične uvjete, od temperature, preko vlažnosti, svjetla… Tako da treba znati gdje će se skrasiti, jer ovaj u Vatroslavu Lisinskom mora biti drukčiji od onog koji ide u Split. U Zagrebu je ogromna dvorana i za gotovo 2000 posjetitelja od manjih dvorana koje su blizu mora sa salinitetom u zraku. To su velike investicije i samim time moja je odgovornost velika. Moram paziti na sve te specifičnosti, a ponajprije na ton koji je u direktnoj vezi s navedenim. Naravno da klavir može odgovarati i umjetnicima koji će na njemu svirati i o tome valja voditi računa. Tako sam za Hrvatski dom Split tražila univerzalniji klavir koji se može uklopiti u različite načine muziciranja. I solističko i komorno i uz orkestar. Za Lisinski sam tražila takozvanu „Zvijer“. Ovaj instrument u Zagrebu zbilja i dan danas zovem „Zvijer“. Stvarno ima ogroman dijapazon, od najviših do najnižih tonova. Što se tiče različitih nijansi ima jedan moćan zvuk koji može ispuniti ovu dvoranu. S druge strane još uvijek mi se čini kako je dovoljno univerzalan da može biti odličan za kvalitetne koncerte Beethovena, a i za izvedbe jednog koncerta 20. stoljeća, kakav je bio ovaj večeras.

Maestro Bareza, vratimo se još malo na „Istarsku suitu“. Ona se dosta izvodila i u inozemstvu. Jeste li bili u prilici i izvan granica Hrvatske ravnati ovom suitom?

Bareza: Naravno, u Sovjetskom savezu dva puta, a jednom i u Njemačkoj. Ona se jako dobro prima i vrlo je apartna, s tom istarskom ljestvicom koju je Devčić ugradio u klasični slog. Zbog tematskog materijala vrlo je prepoznatljiva. To je danas jedno klasično djelo koje je postalo univerzalno i koje se može svuda izvoditi.

Kako vani prolaze neka druga djela naših skladatelja?

Bareza: Jako puno Kelemena, jako puno Ive Maleca, nešto i Šuleka koji je sjajan tehničar. S Kelemenom smo gostovali na prestižnoj glazbenoj večeri u Beču koja je nazvana po njemu. Ima puno kapitalnih djela, recimo ona koja su posvećena Bruckneru, citat njegove 8. simfonije koje je Kelemen uklopio u svoje kreacije. On je bio jedan čovjek koji je stalno osluškivao što se događa i to u svakom trenutku. Stalno se mijenjao i prilagođavao. Malec mu je bio sušta suprotnost. On je imao svoj jedinstven put koji je išao od početka do kraja. Njegove velike kompozicije za zbor i orkestar nailazile su širom svijeta na odlične kritike. Jako sam se trudio da doprinesem promociji hrvatskih skladatelja. Devčićeva opera „Labinska vještica“ bila mi je ogroman motiv koji nažalost još nisam „odradio“ na način na koji se mora. To je jedno od kapitalnih djela hrvatske glazbe, a i dramaturgije. Nažalost, potopilo se to u raznim situacijama, no mene još uvijek iznimno privlači i škaklja. To je jedan od primjera skrivene kvalitete, koje ima puno i koje mi moramo otkrivati. Gdje god da sam radio zahtjev je uvijek bio jedan. Ako si u Njemačkoj moraš izvoditi i njihove autore, ako si u Italiji, talijanske, u Austriji austrijske… Isto tako mora biti i kod nas.

Bilo je ovo večer hrvatskih skladatelja, a imam potrebu, gospođo Gašparović, upitati Vas jeste li bili u prilici svirati još nekoga od hrvatskih skladatelja u prošlosti?

Jadranka Gašparović: - Nažalost Bjelinskog nisam, ali izvela sam Kelemenovu skladbu „Dramatico“ za čelo i orkestar. Za tu izvedbu krajem devedesetih dobila sam i nagradu Milke Trnine. Izazovno je to bilo i koncert sam pripremala zajedno s autorom. On je to djelo posvetio svome bratu. Svirala sam i sonate Ive Mačeka. Svirala sam i Papandopula.

Čelo je znani instrument u Zagrebu. Možemo li govoriti o svojevrsnoj zagrebačkoj čelističkoj školi?

Jadranka Gašparović: - Apsolutno. Mislim da je u nas čelistička tradicija jako velika, od Dešpalja pa sve do Monike Leskovar i ne samo nje. Imamo mi još puno mladih, nadarenih i ambicioznih čelista i odličnih profesora koji su trenutno na Akademiji.

Gospođo Filjak, vi već sljedećeg mjeseca imate nastup sa Sjeverno njemačkom filharmonijom, potom u Španjolskoj sa Simfonijskim orkestrom. Nakon toga svirat ćete u Lihtenštajnu. Nije to lako. Kako se možete u tako kratkom roku prebaciti s Devčića na Beethovena, pa na Saint-Saënsa, nakon toga i na Ravela? Koliko je teško imati u glavi tako širok repertoar?

Martina Filjak: - Meni je to užitak i stoga samo privilegija. Uživam u tome. Mislim da je to individualni talent. Biti pijanist nije definitivno odredište. Unutar toga postoji cijeli niz pucanja i odredišta koji su svi časni i legitimni, koji svi imaju svoje zašto i zato. Postoje sjajni pijanisti koji su se posvetili pedagogiji, postoje sjajni pijanisti koji su se posvetili isključivo komornoj glazbi ili suradnji s pjevačima. Ja sam oduvijek voljela surađivati s orkestrima. Na Muzičkoj akademiji sam na početku imala sreće da sam pobjeđivala na nekim audicijama pa sam vrlo rano počela graditi svoj repertoar. Ravelov sam koncert prvi put svirala s 14 godina, Brahmsov koncert sam izvodila sa 16 godina, Beethovenom 3. koncert sam svirala sa samo 13 godina. To nije program koji je od jučer, s time ja jako dugo živim. Zahvalna sam što me služe tijelo i glava što imam punu koncentraciju. U toj nekoj mojoj putanji zadovoljna sam s time što radim, jer koncerti s orkestrima prevladavaju. I do 70 posto su mog repertoara. Taj veliki repertoar čini me osobitom i po tome zam znana.

Već 27. studenoga, opet u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog nastavljaju se iznimna događanja vezana uz ovu značajnu obljetnicu. Studenti Muzičke akademije izvest će operu-basnu Igora Kuljerića pod dirigentskim vodstvom Mladena Tarbuka u režiji Krešimira Dolenčića.