Piše: Jana Bali
 
Ecija Ojdanić, rođena Drnišanka sa stalnom adresom u Zagrebu plijeni svojim izgledom, poduzetnošću i energijom. Posvećena obitelji, gotovo svaki dan kuha i sa suprugom dijeli brigu oko osmogodišnjeg Jakova i dvanaestogodišnje Cvite, sposobna je kazališta producentica, a usto je predana glumačkom pozivu.  Jesmo li spomenuli da u četrdesetima izgleda fantastično? Kako joj to uspijeva?
„Vjerojatno imam malo više energije nego prosječni ljudi, a ima jako puno stvari koje volim. Volim svoj posao, volim kuhati, trčati, volim Moruzgvu, volim glumiti a kad imaš puno ljubavi onda imaš i puno strasti, i onda nađeš i način da sve to skupa uskladiš.“

Vrlo realna i iskrena, priznaje da bez svoje kućne pomoćnice Marijane, koja je već više od pet godina gotovo član obitelji ne bi mogla uživati u svim svojim hobijima. „Nisam ja Superman, a na Marijanu se mogu osloniti ne samo da će držati kuću 'na kupu', nego i pregledati djeci zadaće kad mene nema, baš kao da je tu moja mama, koja živi u Splitu pa ne može uskočiti.“

Uvijek vedra, zrači pozitivnom energijom a kaže da joj je u tome puno pomoglo trčanje. „Trčanje mi je donijelo veliku psihičku stabilnost a dok grabim kilometre po svojoj omiljenoj Maksimirskoj šumi rješavam i mnoge poslovne probleme“, smije se. Ne smatra se 'nedodirljivom' i iako je to teško povjerovati kaže da je „obična slaba žena sa svojim boljim i lošijim danima, mijenama raspoloženja po ciklusu“. U takvim danima traži društvo obitelji i prijatelja, blizinu onih koji te vole i prihvaćaju u svim stanjima i situacijama, i kad si na vrhu i na dnu. „Imam već dosta godina pa sam iskusila i jedno i drugo, ali ljepota i bogatstvo života je biti okružen ljudima koji su uvijek uz tebe“, kaže skromno.

Za magnetsku privlačnost kojom zrači zaslužan je zacijelo i stabilan brak s redateljem Robertom Orhelom. „Naravno da ima i loših dana, i svađa. Ja sam dosta temperamentna osoba i moj suprug je dosta temperamentna osoba, ali ono što nas veže je da smo dobri ljudi koji se vole, koji vole svoju djecu, svoju obitelj i imamo vrlo slične poglede na svijet i slobodno vrijeme. Volimo se družiti u našem krugu prijatelja, volimo svoj posao, podržavamo jedno drugo u onom što radimo, zajednički dijelimo brigu oko naše dvoje predivne djece. Naravno da nakon deset godina nije sve idealno kao što je bilo na početku, ali su se pojavile neke druge kvalitete, snaga partnerstva. Stabilnost koju smo izgradili meni je dala gorivo za poslovni uzlet i raširilo mi krila u svakom pogledu, a postala sam i stabilnija kao osoba.“

Uz sve izazove, odgojiti kvalitetne dobre, poštene ljude čini joj se najveći izazov. „Pogotovo u ovakvom društvu u kojem prave vrijednosti, poput empatije, osjećaja za drugog, poštenja stoje vrlo nisko na društvenoj ljestvici. Uzori djeci su oni koji su došli do svog položaja u društvu na krivi način, pljačkom i kriminalnim udruživanjem. Vrlo je teško u takvom okruženju odgojiti ljude koji će vjerovati u rad, u to da pomagati drugima znači rasti.“

Smatra da je podrška oba roditelja bitna za odgoj, naravno da je financijska mogućnost da školuješ djecu, da idu na aktivnosti, da se oboružaju znanjem i vještinama koje će im pomoći poslije u životu – isto tako bitna. Novac je bitan, ali puno je važnije da ih se voli, emotivna stabilnost, a onda sve drugo dođe. Mislim da previše novca nije nikom donijelo puno sreće u životu i tako ih i odgajamo.

Iako sa suprugom dijeli životne vrijednosti i slažu se oko odgoja, žele ih oboružati znanjem i vještinama koje će im pomoći poslije u životu, ali još više da steknu emotivnu stabilnost,  jedan je uvijek „dobar policajac“, a drugi onaj „zločesti“.

„Ja sam ta koja poziva na rad, red, disciplinu, pisanje zadaća, ispunjavanje obaveza, pa tek onda može zezancija, a Robert je taj koji je uvijek spreman na šalu i pošalicu. Ali zajedno dobra smo kombinacija“, smije se šarmantna glumica.

Cvita je djevojčica s puno interesa, završava šestu godinu klavira, odlična je učenica, pjeva, pleše i glumi, a nedavno se i sama okušala u glumačkim vodama i to ni manje ni više nego u glavnoj ulozi filma Anka.

„Kad je Cvita rekla da želi na audiciju i kad je izabrana između stotinjak djevojčica, rekla sam joj da treba slušati partnera i redatelja, da je gluma partnerstvo. No kako joj s punim povjerenjem prepuštam njezine školske obaveze, tako sam joj i ovo prepustila. Jedino sam brinula kako će izdržati duga ili noćna snimanja... Ipak je sama djevojčica među odraslima. No ona je stvarno sve to fantastično odradila.“

Jakov je strastveni „nogometaš“. „On je još mali, ali učimo ih oboje da stvaraju čvrste emotivne veze, prijateljstva, i mislim da će o socijalnoj komunikaciji puno više naučiti družeći se s ljudima nego slušajući Robija i mene. Učimo ih samostalnosti i mislim da smo na dobrom putu.“

Brodolomke isplivale na vrh

Eciju Ojdanić već godinama vole i kritika i publika. No osim posvećenosti glumi, uspješna je producentica i osnivačica kazališta Moruzgva koje uspješno traje već deset godina, a pravu malu buru u zagrebačkom kazališnom životu izazvala je hit-predstava Brodolomke kojom kazalište obilježava okruglu godišnjicu.

„Na početku je to bilo malo nezavisno kazalište, koje danas više i nije tako malo – jedno je od najnagrađivanijih, a naše su predstave među najizvođenijima u Hrvatskoj pa i regiji i iznimno sam ponosna na naš uspjeh“, ne skriva zadovoljstvo. „Nisam mogla ni slutiti da će se Moruzgva tako razviti, ali to je dokaz da se u Hrvatskoj ipak može uspjeti, uz puno rada i truda, bez zaštite ove ili one strane.“ Izabrati teži put nije uvijek lako, ali je uspjeh tim slađi.

Iako je tijekom godina bilo puno prepreka, uspjeh, zadovoljna publika, broj predstava koji svake godine raste, motivira je za rast i razvoj Moruzgve više nego ikad, priznaje.

U čemu je tajna Brodolomki?

„Izvrsna predstava s intrigantnim temama. Cijeli je autorski tim studiozno i ozbiljno prionuo problemu ženskog alkoholizma.“ Dirljiva tragikomična priča o četiri žene različitih životnih priča koje sudbina zarobi na jednom mjestu i poveže ih na najneobičniji način, a sve ih povezuje ovisnost. Četiri izvanredne žene interpretiraju četiri izvanredne glumice, uz Eciju Ojdanić, to su Darija Lorenzi Flatz, Sanja Milardović i Anita Matić Delić, dok jedini muški lik kojeg igra Luka Petrušić povezuje radnju. „Svaka je od nas izvela svoju priču o nekom problemu i nekom teškom nesretnom spletu okolnosti zbog kojeg su počele piti.“

Ecija igra 'pupastu' Dinku... „Dinka je žena iz Dalmatinske zagore, lirska duša koju je uhvatio pubertet taman u ratu a odmah nakon rata zaljubila se u Vinka Šuku i na brzinu mu je rodila troje djece. Zbog usamljenosti i nedovoljne ljubavi počela se prejedati i tražila utjehu u alkoholu. U predstavi je ulovimo u trenutku kada shvaća da je vrijeme da uzme život u svoje ruke sad ili nikad.“

Kao predložak predstave poslužio je živ, sočan tekst Ane Maras Harmander koji je uvjerljivo pobijedio na natječaju između 25 tekstova. „Ona je vrlo inteligentno smislila da se skupina žena alkoholičarki liječi u klinici koja ne postoji u Hrvatskoj, iako postoji u svijetu, u koje je uključena i terapija plesom. Tako da imamo plesne i pjevačke točke, koje su ekstenzija naših emotivnih stanja i jako ih volimo izvoditi a i publika ih jednako tako voli“, priča nam glumica o tome kako je nastala predstava.

 „No kad je prva ruka rada na tekstu bila gotova, redatelj Krešimir Dolenčić predložio je da napravimo glumačke improvizacije, dakle da kao okvir uzmemo tu zanimljivu temu žena liječenih alkoholičarki koje se liječe terapijom plesom, ali da svaka od nas dođe do nekog svog lika i svog problema koji joj nešto posebno znači.“

Nije tajna da se Ecija Ojdanić i sama teško borila s prekomjernim kilogramima pa joj je ta tema bila bliska. „Mislim da je Dinkina debljina njezin štit od njezine ranjivosti i osjećaja nerealiziranosti, osjećaja da je njen život potpuno van njene kontrole. Dok se njezin muž uspinje na društvenoj ljestvici, ona ostaje neispunjena sa tri kćeri. Kroz Dinku Šupe sam htjela ispričati sudbinu svih žena koje zbog prevelike potrebe za ljubavlju, vrlo lako skliznu u krivi brak, krivi odnos i naprave sebi veliku štetu.“

To je već drugi njezin lik koji je inspiriran Dalmatinskom zagorom, kaže. „Što znači da starim“, smije se vedro, „kad me taj kraj inspirira.“

Ženski alkoholizam je kod nas još uvijek tabu, a u Hrvatskoj je u porastu, no još je veći problem to što je manje društveno prihvatljiv od muškog alkoholizma, pa se često taji, a kada žene kao emotivnija bića zaglibe u alkoholu to se događa puno brže, puno eksplozivnije i puno se teže liječi, smatra glumica koja je poznata po otvaranju „ženskih tema“.

Predstava je to za koju se traži karta više, a kritika je obožava. „Jako smo puno radili i ovo je dokaz da se rad i strast uvijek isplate. Riskirali smo igrajući se sa žanrovima – postoji naracija, postoji stand-upovski dio ispovijesti i dio u kojem pjevamo i plešemo.“ No uz takvu glumačku posvećenost i vrsnog redatelja, čini se da uspjeh nije mogao izostati.

„Dolenčić je jedan od najtalentiranijih redatelja, ali i najboljih ljudi s kojima sam radila u životu. Naprosto, voli glumca, nije strog, ne nameće svoja rješenja, jako dobro sluša.“

Tako je glumicama inteligentno dao da osjete što ih najviše vuče i okupira i omogućio im da transformiraju svoju priču kroz lik četiriju žena. „Darija Lorenzi ispričala je priču o konceptualnoj umjetnici koja je krenula u potragu za svojim identitetom, jer je i sama iz Bosne, a sad živi u Zagrebu, i zapravo je stalno u procijepu – ne zna tko je i stalno ima osjećaj, kako kaže, da ju je netko ugurao u ovo tijelo, i da je mogla biti neka druga, neka Muftić, a ne onako kako se sada preziva. Ja sam ispričala priču jedne patrijahalne žene koja se nije snašla u ovoj društvenoj i ekonomskoj tranziciji, Sanja Milardović je ispričala priču o jednom pravom primjeru 'white trasha', ženi koja za sve svoje neuspjehe u životu, ljubavne i druge optužuje druge, a Anita Matić o ženi koja ne pije, ali ima ogromne traume iz djetinjstva zbog oca alkoholičara.“ To što je svaka od glumica barem u nekom trenutku dotakla neku svoju problematičnu točku donijelo je autentičnost predstavi, što je i publika zasigurno prepoznala.

„Osjetili smo da radimo nešto što nas se tiče i što nas dira, ali naravno da nikad ne možeš znati unaprijed kako će publika reagirati. A dogodilo se ono što najviše volim kod kazališta – da se ljudi smiju, a najradije bi plakali. I kao glumica i kao producentica zahvalna sam što smo uspjeli napraviti predstavu koja ljude dira u srce, a oni opet izađu iz kazališta nekako sretni, zadovoljniji i veseliji.“

Ljepota je iznutra i izvana

Biti stalno pred očima javnosti nije uvijek lako. Usuditi se izaći bez šminke često je čin odvažnosti i za žene čije slike nisu u medijima, no Ecija Ojdanić kaže da su joj zrele godine donijele jednu divnu opuštenost. „Kako sam sad otkrila svoj novi sportaški život, vrlo često sam u kvartu u tajicama, bez trunke šminke – odmaram svoje lice, umorno od teške kazališne i filmske šminke.“ I iako voli biti opuštena u tenisicama i trapericama, modu strogo dijeli na onu svakodnevnu i onu za posebne prigode. „Volim se srediti za posebne prigode. Volim haljine, cipele, lijepe torbe, šminku i tu si moja ženstvenost da oduška. Cipele su moj fetiš, u mom ormaru uvijek ima mjesta za još jedan par“, priznaje uz smijeh.

Ova rođena Drnišanka ne skriva da je imala problem s težinom. Ali promijenila je prehranu i počela vježbati, a ono najljepše što joj se dogodilo u održavanju linije, kaže, je strastveno trčanje. Iako je počela trčati zbog tjelovježbe, dobar broj na vagi i dobar izgled, samo su bonus. Ono najljepše, kaže, meditativni je učinak trčanja.

„Nama glumcima posao je iznimno stresan, a u Hrvatskoj nije neka baš klima za umjetnike – nismo baš previše cijenjeni – i zato moramo održavati i svoj duh i svoje tijelo jer smo stalno na vjetrometini. Svaki gledatelj koji kupi kartu ima pravo izreći svoje mišljenje, sviđalo se to nama ili ne.“

Sretna je, kaže jer su joj trčanje i meditacija donijeli veliku psihičku stabilnost u histeriji održavanja vanjskog izgleda pošto-poto. „Ne smijemo nikako zaboraviti rast i rad na sebi, na svom unutarnjem biću. Fizička ljepota dolazi iz unutarnje ljepote, i mislim da sam sada puno zadovoljnija žena nego što sam to bila prije petnaest, dvadeset godina“, uvjerena je, dodajući i zasluge poliklinike Bagat, čija je ambasadorica i u kojoj njeguje lice i tijelo.

„Nažalost, postali smo društvo u kojem je ambalaža jako važna, a mislim da treba raditi na miru, pronalasku izvoru svojih neuroza. Ja sam imala problem s težinom zbog svoje emotivne nestabilnosti. Kada sam riješila psihu, riješila sam i težinu. Naravno da bi kritično oko na meni našlo nepravilnosti, celulit, strije, ali to su gluposti – ne treba težiti savršenstvu“, zaključuje glumica. A ona je najbolji dokaz toga da je nesavršeno – savršeno.

Ono što je jedino plaši su smrt i bolest najmilijih jer na to ne možemo utjecati i zato je uvijek može razoružati i rastužiti. No ono na što može utjecati su optimizam i rad na sebi. „Do ove točke u životu sam se naučila puno toga u životu što mi pomaže da živim lakše, sretnije, ispunjenije, mirnije i zato mislim da najbolje tek dolazi. Mislim da sam u ovom trenu u svom osobnom rastu dosegla točku kada mogu na najkvalitetniji način percipirati sve lijepo i sve ružno što mi se događa. A mislim da će idućih deset godina biti vrhunac moje intelektualne i fizičke snage u kojem će mi se ono najbolje tek dogoditi.“