Boccaccio je iskoristio veliku kugu iz 14. stoljeća za "Decameron", a Čadežov "HRVATSKI DECAMERON" inspiriran je Covidom-19
To, prijatelji moji! Neven Kepeski i Tomislav Čadež. Boccaccio je iskoristio veliku kugu iz 14. stoljeća za "Decameron", a Čadežov "HRVATSKI DECAMERON" inspiriran je Covidom-19. Novu knjigu Tomislava Čadeža valja svakako pročitati. Giovanni Boccaccio iskoristio je veliku kugu iz 14. stoljeća za slavnu erotsku knjigu "Decameron", a Tomislav Čadež upravo je otisnuo "HRVATSKI DECAMERON", inspiriran suvremenom kugom, Covidom-19. Novo djelo hrvatskog književnika, kazališnog kritičara i novinara, upravo je objavila izdavačka kuća Media Bar. Giovanni Boccaccio napisao je knjigu neusporedive pameti i mašte kako bi pomogao okupiti opušteni duh čovječanstva. Je li isto pošlo za rukom i kolumnistu Jutarnjeg lista? Toskanske štorije pisane su u jednakih 100 dana, baš kao što je i Tomislav Čadež pisao hrvatske. Boccaccove su pisane na raskrižju srednjeg vijeka i renesanse, a Čadežove pred koji mjesec. Obje otkrivaju mnogo o vrijednostima i težnjama u najtežim pandemijskim vremenima, ali ostaju vitalne i povezane danas zbog svoje zemaljske ljudskosti. Crna smrt pustošila je Europu sredinom 14. stoljeća, a Giovanni Boccaccio potrudio se satirično napisati posve neobičnu knjigu za ono vrijeme, neusporedive pameti i mašte kako bi pomogao preplašenom narodu da lakše prebrodi teška vremena. Pričao je o ljubavi, romantično ali i erotski pohotno... To je i ono što ga je obilježilo, no bio je i kroničar tragičnih i grotesknih situacija. Bio je duhovit i iskren u opisivanju složenosti ljudskih interakcija. I Tomislav Čadež radi to isto, no njegova preokupacija nisu lascivni, ljubavni i erotski dijalozi u toskanskoj vili u kojoj je sedam mladih žena, Boccaccijevih glavnih junakinja, Pampinea, Filomena, Neifil, Fiammetta, Elissa, Lauretta i Emilija te tri mladića, Filostrat, Dione i Panfil. Bonaccijevi junaci, dok kuga hara Firencom, u samokaranteni traže utjehu u ljubavi i strasti. . . Čadeževi nas tjeraju da se zamislimo u kojem to vremenu živimo i kome smo to dušu prodali. Njegovi junaci pričaju priče naših naših povijesnih autora, od srednjega vijeka do naših dana, tražeći među njima povijest epidemija. I ne samo da su oni u žiži Čadežova zanimanja, dotakao se on i zagrebačkog potresa, američkog rasnog sukoba i pljački dućana u New Yorku, sukobu SAD-a i Kine... što se poput virusa šire globalno. Knjiga njegovih 100 eseja nosi podnaslov "Dnevnika samoizoliranog intelektualca" i zapravo u 100 dana, u 100 mini priča, od 19. ožujka do 26. lipnja 2020., promišlja situaciju u kojoj se cijeli svijet našao zbog pandemije uzrokovane novim koronavirusom, COVID-19.
Sedam stoljeća kasnije, a problemi slični ili jednaki. Toliko godina nas dijeli, no nazivnik koji proizvode ljudske tragedije je jednak. Poseban je naglasak na odnosu zapadnoga civilizacijskoga kruga i zapadnog načina mišljenja prema ovoj i sličnim epidemijama i pandemijama kroz povijest, kao i o odnosu običnoga čovjeka prema posve nepoznatoj prijetnji koja se nad njim iznenada nadvila. Ukratko, valja knjigu pročitati, jer koliko god da je Boccaccio bio duhovit i zabavan, toliko je Čadež istinoljubiv, jasan i kroničarski precizan. Za njega postoji i sex bez sexa, a zašto je odabrao naziv Decameron to on sam najbolje opisuje:
tomislav Čadež arhiva
- Generalna jest ideja knjige bila da zabilježi novu stvarnost, iz dana u dan, iz različitih pozicija: moje osobne, moje obitelji, moje šire okoline, mojeg grada, cijele države, drugdje po svijetu. Zatim da potraži izvore za naše reakcije u povijesti. Nisam znao što će se sutra dogoditi, ali sam znao kamo me vode asocijacije, kojima sam se većinom prepuštao, ali opet sam zna što i kako hoću reći.
Knjigu sam dakle zamislio unaprijed, naravno ne računajući na sadržaj, negoli na formu. Misao o njoj, dnevnog novinara, nije me dugo progonila: kojih tjedan dana prije negoli sam napisao prvi dnevnik, javila mi se prva rečenica. Ta je međutim rečenica jedna drska hipoteza koju je valjalo dokazati. Naša književnost oduvijek se klonila epidemija, glasi. Znači, tjedan dana sam kopao po kućnoj biblioteci, zvao prijatelje, čitao sve dostupne povijesti hrvatske književnosti. Potom sam, kad sam već dogovorio s glavnim urednikom Jutarnjeg lista Goranom Ogurlićem početak pisanije i kad je za koji sat trebalo predati prvi tekst, nazvao profesora Slobodana Prosperova Novaka. Ako tko od mojih bivših profesora i dubinski i anegdotski poznaje hrvatsku književnost, onda je to on. Uvjerio me je da razvijem hipotezu. Koliko sam uspio, ne znam, ali zabavljao se jesam.
Naime, o tom nedostatku u našoj književnoj povijesti nije pisao nikad nitko ni sustavno niti nesustavno, pa sam bio slobodan od svih zala, što se kaže.
Znači, dnevnik sam zapravo započeo kao stanovitu kroatističku avanturu, izlet u nepoznato, pa sam tečajem vremena pretresao biografije i djela šezdesetak naših autora, od srednjega vijeka do naših dana, tražeći među njima povijest epidemija. To me putovanje logično odvelo i do povijesti naše medicine, pa i medicine uopće. Ni na tom polju nismo se proslavili, a vjerojatno i nećemo. Logično je bilo da našu književnost, koliko mi slabe snage dopuštaju, premda okvirno uglavim u povijest zapadne književnosti.
Drugi je momentum za pisanje bio pogled u našu civilizaciju kao takvu suočenu s pandemijom. Pisao sam o Zapadu i kako pred našim očima, razvijajući se, zapravo propada. Razvio sam stotinu godina staru tezu Oswalda Spenglera o našoj kulturi koja upravo na svojem vrhuncu, koji, po njegovoj prognozi, sad teče, traži vlastitu propast.
Zagrebački potres otvorio je pak sporedni rukavac pripovijedanja, pa usporedo proučavam povijest i takvih nevolja u Hrvatskoj.
Treći rukavac pripovijedanja čine reportaže iz Sjedinjenih Američkih Država, virtualne dakako, kao što se virtualno te reportaže šire zapravo na sve kontinente, baš kako se i epidemija širila. Dramska potka: sukob Kine i SAD.
Četvrti rukavac čine intimni zapisi iz Karlovca, o djetetu, majci, ratnim traumama, jedan liričan rukavac koji mi možda najviše znači.
Možda jest preuzetno, ali rekao bih da ima u dnevniku i peti rukavac, koji prati živote i smrti liječnika i medicinskog osoblja.
Zapravo, ako hoćete, ima još tih rukavaca, a kako mi se čine, ulijevaju se svi prirodno u jedno ušće koje ni ja ne poznajem.
Nisam dakako zadovoljan svojim radom, ali jesam ispunio otprilike sedamdeset posto posla koji sam si zadao. Je li to dovoljno? Možda jest.
Bilo kako bilo, pisao sam za svakoga, ako i ponekad stručno. Mnogo je citata, ilustrativnih rekao bih, pa je knjižica, među ostalim, i svojevrsna zbirka zrnca za razgovor uz kavu. Zapravo, napisao sam knjigu kakvu bih sam želio čitati.
TOMISLAV ČADEŽ: HRVATSKI DECAMERON
O KNJIZI
Plan Tomislava Čadeža, dugogodišnjeg novinara i kolumnista, otpočetka je bio ambiciozan: svaki dan, bez preskakanja, i tako sto dana u kontinuitetu, ispisivati dnevnik intelektualca koji se našao u izolaciji. Postavljati pitanja, tražiti odgovore, nalaziti kulturološke i povijesne paralele ovomu što nas je snašlo…
Čadež je dnevnik samoizoliranog intelektualca pisao, dakle, sto dana i sukcesivno ga objavljivao u Jutarnjem listu. Prvotnu zamisao proveo je do kraja: kako iskositi perspektivu i pronaći detalj, rakurs, nevidljivo a očito, da nam vrijeme korone postane barem malo jasnijim, da ne kažem bližim odnosno manje stranim…
Sve je to pritom bio i pravi, privatni dnevnik, s intimističkim vinjetama kao što je tekst o tuzi koju izazivaju snimke opljačkana dućana s lego-kockama u New Yorku, kad je na ulici nakon stampeda ostao ležati potpuno sastavljen i napušten model svemirskog broda iz „Ratova zvijezda”…
To je i osobna kronika proljetnih mjeseci, pisana iz Karlovca, s reminiscencijama na djetinjstvo, rat, putovanja…
I prije svega pogled u svijet, promatranje ljudskog čopora u stanju ugroze: kako se u koroni ponašaju pojedine države, koja kolektivna psihologija leži u podlozi činjenice da neke zemlje imaju zastrašujući broj mrtvih, a druge nemaju, koliko su u općoj panici našli plodno tlo, recimo, stereotipi o Kinezima i drugim narodima s Dalekog istoka…
Čadežovi stalni dnevnički „suputnici”, veliki umovi poput Sigmunda Freuda ili Oswalda Spenglera – odnosno njihove ideje o narcizmu i oholosti zapada – poslužili su da se nađu i neki od odgovora iza zavjese, da se razumije neprikladna i zbunjena reakcija zapadnog svijeta na pandemiju.
(iz predgovora Dalibora Šimprage)
Knjigu je uredio Neven Kepeski.
Dizajn potpisuje TomIslav Šiptar a lekturu i korekturu Neli Mindoljević.
O Tomislavu Čadežu
Tomislav Čadež, rođen 1969. u Karlovcu, objavljuje u novinama od 1983., a profesionalno se bavi novinarstvom od 1993., kao kritičar, redaktor, urednik i reporter. Pokrenuo 1990. s grupom suradnika književni časopis „Godine“. Prvi stalan posao: urednik u tjedniku OK!, potom redaktor u Areni, urednik deska u Nacionalu, urednik u Globusu, redaktor u Playboyu, zatim samostalni novinar te kazališni i tv-kritičar Jutarnjeg lista. Studirao hrvatski južnoslavenske jezike i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.
Knjige: Put u Hollywood, pjesme, Pop&pop, Zagreb 2002., liječenikatolik.hr, pjesme, Durieux, Zagreb 2007., Gospodar Karlovca, poezija, Durieux, Zagreb 2009., Bitka za pravopis, monografija iz lingvistike, Jutarnji list, Zagreb, 2013., Kalendar, poezija (u pripremi).
TEHNIČKI PODACI
Uvez: meki
Broj stranica: 252
Dimenzije: 13 x 21
ISBN 978-953-48180-9-1
Nakladnik: MEDIA BAR, Zagreb
Cijena: 129,00 kn
